Predsjednik svake zemlje pa i Republike Hrvatske stajući pred počasni vod garde, vlastite zemlje ili zemlje u kojoj je gost, pozdravljajući goste, ili bivajući njihov gost, ne iskazuje samo sebe kao osobu nego je i svojevrsno OGLEDALO te zemlje. Nastojat će odgovoriti na brojna pitanja u diplomatskim rukavicama, reći ni previše ni premalo znatiželjnim novinarima, jednostavno, u delikatnoj dužnosti pokazati sva svoja umijeća, znanja (posebno jezika), ali i osobni šarm.

Da li dr. Ivo Josipović, da li Milan Bandić za trećeg predsjednika Republike Hrvatske- pitanje je svih pitanja u aktualnom trenutku političke javnosti, ali i društva Hrvatske. U Virovitici jer to tema broj jedan, posebno kada se saznalo da je čak blizu 39 % građana glasovalo u prvom krugu za dr. Ivu Josipovića. A od od 3. siječnja, kada su se uskomešali duhovi objavom da se «pobjeguša» vraća u aktivnu politiku - dr. Ivo Sanader- o politici se raspravlja više nego obično.

Na početku 2010. godine, u vrijeme drugog kruga predsjedničkih izbora ne može se ne sjetiti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana koji je preminuo u prosincu 1999. godine. Ovaj vremenski period koji nam je vječnost darovala hrvatski narod nije iskoristio za svoju dobrobit, već za nove ovisnosti, apatiju i nazadovanje. Da li je to Zvonimirov usud nad ovim malim narodom u prekrasnoj domovini opet zaživio, da Hrvati ne mogu opstati bez tuđih gospodara ? I opet postati dobre sluge loših gospodara.

'Obliviate!' rekla je Jadranka Kosor i čarolijom u stilu Harryija Pottera u samo deset dana postigla da se Đuro Popijač ne sjeća više ničega prije imenovanja na mjesto ministra gospodarstva. Poznata je to već taktika premijerke koja je odlučila vladati u stilu 'sve pozivam da udružimo snage i zajedno spasimo zemlju iz ralja recesije', a kada joj se nestranački stručnjaci pridruže više ih baš nema u javnosti, a stavovi im se blago rečeno promijene za 180 stupnjeva.

Ivo Josipović može se nekima sviđati ili ne sviđati, ali on je prepoznao ključnu ideju koju hrvatski narod ovih turobnih vremena nosi u svojim razmišljanjima, ugradio je u temelje svog programa .- PRAVDA, PRAVDA! Ni na koji način ovim komentarom ne dovodim u pitanje pravo svih koji će izaći na birališta, da glasuju za nekog drugog kandidata, u skladu sa svojim svjetonazorima, političkim mišljenjima, ali neka to bude promišljeno, po svijesti i savjesti.

Božidar Kalmeta budi se u znoju, prestravljen. Na ženino pitanje što je bilo, u šoku odgovara: Ma grozno. Sanjao sam da sam privatnik. Vjerujem da je to najgora noćna mora svih naših političara koji tvrde da mirno spavaju. S obzirom na pokazano (a i skriveno) njihove ih sposobnosti u privatnom biznisu ne bi održale niti 24 sata.

Na osnovi osobnog iskustva zaključio sam, da je, možda, najbolje promišljati u tišini, onako sam sa sobom. Naročito, ako se to odnosi na životno usmjerene teme, aktualna pitanja, pa i probleme društva uopće. Ipak, da ne bi bio previše sebičan, a i radi eventualne mogućnosti promišljanja drugih, čini mi se zgodno, da se takvo, osobno promišljanje, možda, treba i objaviti, podijeliti s drugima.

«Svi se zgražaju!» ponavlja moja majka vraćajući se s Gradske tržnice odnosno pijaca. Ne uzimam ono što moja majka kaže suviše ozbiljno, u 81. je godini, poznata je kao žestoka kritičarka svega i svačega, moguće je da sam i ja naslijedio taj kritičarski gen od nje?? Ali i otac Marko brinuo je o izgledu grada i u ona «komunistička» vremena pa i poslije, «Virovitički list» objavio je niz njegovih pisama čitatelja. Bio je to tada način da se, zaobilazno, kritizira tadašnje virovitičke moćnike i upozori da bi Virovitica mogao i trebao biti ljepši i bogatiji grad. Moj otac nikada nije bio u Savezu komunista, ni jedan dan, on je cijeli svoj život bio tretiran kao poražena, buržujska klasa, i dobio je u životu samo dva priznanja-odlikovanja: jedno za aktivnosti u židovskoj zajednici i drugo, priznaje Ekološkog društva Virovitica.

Rečenica „A sada prisavska posla“ kojom je urednik i voditelj Dnevnika HTV-a Siniša Kovačević neku večer u središnjoj informativnoj emisiji najavio jedan od priloga zasigurno će uči u udžbenike televizijskog novinarstva. Budućim novinarima to se može tumačiti kao ironijski način ograde od materijala koji, po zapovjedi nadređenih, urednik mora uvrstiti među događaje dana od nacionalnog interesa, a sam zna da sramotni prilog koji je uslijedio ni po čemu nije zadovoljio kriterije top vijesti za Dnevnik.

Nakon što sam pročitao, iz više izvora, izvješća poduzetnika organiziranih u sustavu KOMORE, ne mogu se oteti dojmu da , s malim razlikama, uvijek jedno te isto!? Ponavljaju se i ponavljaju jedni te isti razlozi za teško stanje, a sada i krizno stanje. Istina sada se na prvom mjestu ističe nužna borba protiv TROŠKOVA, ako se želi održati, ali se pritom obično misli na TEČAJ, skupu i nekvalitetnu SIROVINU, veliko opterećenje-DAVANJA DRŽAVI …

U 16 sati obično pogledan vijesti na početku emisije «Hrvatska uživo» i s tim vijestima zaključim odmah koliko je sati u Hrvatskoj. Kada sam danas, preko TV, negdje na Gornjem gradu u Zagrebu (Ćirilometodska?) vidio kordon hrvatskih policajaca nasuprot čelnicima nekih sindikalnih organizacija, ali i vjerojatno petstotinjak radnika u koloni, sa zastavama, preletjele su mi glavom mnoge slične slike i prizori..Pa tko «na brdovitom Balkanu», sa pedesetak i više godina nema takvih slika u svojoj «memoriji sjećanja»?

Već nekoliko dana progoni me misao da valja napisati analizu povodom formalnog uključivanja Milana Bandića u predsjedničku trku za Pantovčak odnosno dužnost predsjednika «lijepe naše» Hrvatske. I prvo što mi pada napamet je da niti je Hrvatska lijepa kao prije, a još manje da je sada naša. Ona je naša s tuđinima na vratu! A predizborna kampanja podsjeća me sve više na neku čudnu igru koja, nažalost, može imati pogubne posljedice za Hrvatsku.