Mene kao pojedinca-građana Hrvatske i Hrvata zanima POSTOJANJE, SMISAO, RAD i DJELOVANJE, odnosno POLITIKA STRANKE, koja je USMJERENA NA PROMJENE STANJA, prije svega, sredine u kojoj živim, i to NABOLJE! Drugim riječima, zanimaju me CILJEVI i u skladu toga DJELOVANJE, a ne p-p-parole!?

Naš suradnik Ljubo R. Weiss dobio je poziv Radio stanice Slobodna Evropa da vodi Dnevnik za tu radio stanicu koji je u zvučnoj verziji emitiran u subotu, 9. svibnja 2009. godine. Smatra se velikim priznanjem i čašću biti odabran za osobu koja vodi takav Dnevnik i vjerojatno je prvi Virovitičanin kojem je to omogućeno. Dnevnik je vodio sedam dana, a mi ćemo ga objavljivati u nastavcima. Dnevnik za Radio Slobodnu Europu već godinama vode ugledni intelektualci iz regije, a pisati Dnevnik za tu radio stanicu sa sjedištem u Pragu smatra se osobitom čašću.

Kada se htjelo opisati neku kaotičnu situaciju, neki nered ili stanje gdje se ne zna tko pije a tko plaća, zbrku s puno galame, obično bi se reklo «ovo je kao u cirkusu!» Nije jasno zašto takva usporedba jer sve cirkuske predstave koje sam gledao u životu bile su dobro organizirane, rado sam ih gledao – od točaka s akrobatima na trapezu ili tlu preko krotitelja životinja do – klaunova! Atmosfera pred lokalne izbore asocira na stanje gore nego u cirkusu – tamo se program odvija po nekom redoslijedu, zna se sadržaj točaka, potrebna je koncentracija izvođača, nepredviđene situacije velika su rijetkost, zna se cijena ulaznice, početak i kraj predstave...

U filožofiji radničkog samoupravljanja se držalo tega da nije čovik stvoren radi posla nego posal radi čovika… jerbo je čovik mora kroz posal postignit oslobođenje, a ne da ga posal pretvori u roba…

Postojali su jednom oni koji su mogli listove jesenje pročitati. Zapise drevne, koje drveće u svoje listove urezuje, znali su odgonetnuti. Spoznaje, koje korijenje, uronjeno u tajne nestalog vremena, iz dubina zemlje, kao znakove samo nekima razumljive, kroz stabla, do lišća šalje.

Narod ima razne izreke kada netko prolupa, a jedna je i ona stara: «Vrane mu popile mozak!»Ima i ona udaren mokrom krpom, zatim, nisu mu sve na broju, nije kod kuće, fali mu daska, ne zna ljevica što radi desnica.. Prve su to bile misli kada sam, ne vjerujući, svojim očima, pročitao izjavu Vice Vukojevića, suca Ustavnog suda Hrvatske u mirovini u «Slobodnoj Dalmaciji». Dakle, nije to govorilo neko spadalo iz kakvog «bircuza» nego čovjek koji je odlučivao o vrlo delikatnoj temi političkog sustava – ustavnosti zakona! Sakupilo se neko društvo, neki počasni bleiburški vod pa okupili novinare. Da nije bio među njima profesora doktora Zvonimira Šeparovića, još bih pomislio ponapijalo se društvo, malo žestice, hm, pa ganga, pa red ustaških pjesma, pa red odvratnih i neukusnih viceva, pa RED IZMIŠLJOTINA, pa još malo više muteža u glavi, pa amnezija i tako to, kako već biva, zaboravi se i sadašnjost, kako ne bi povijest.

Koncert virovitičke rock grupe Vatra u sportskoj dvorani srednje škole sa njihove strane odrađen je vrhunski profesionalno, sa puno energije i zezancije. Ali prošle subote 25. travnja slatinska mladež imala je druge interese. Jer na ovaj besplatni predizborni koncert skupilo se 50- tak srednjoškolaca koji su se žestoko «ložili» i 10- tak veterana koji su cupkali u ritmu. Koji je razlog za tako malo publike ?

Nikada neću zaboraviti riječi pokojnog profesora Rogine na prvoj godini fakulteta koji je rekao: «Mnogi od Vas, drage kolegice i kolege, koji će završiti fakultet, biti će samo školovane budale!» Ovo se ne prisjećam radi loše namjere, nego mi je palo na pamet povodom BLOKADE NASTAVE NA FAKULTETU, odnosno prosvjeda studenata, koji traže BESPLATNO ŠKOLOVANJE ZA SVE. Svjedoci smo prosvjeda kojeg su započeli studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a podržali ih u CILJEVIMA i METODAMA fakulteti u Zadru, Splitu, Osijeku i dr. kao i Vijeća fakulteta odnosno profesori

Vjerojatno su potrebne godine da čovjek spozna: Koliko toga UČIMO, a nikada nam nije trebalo!? Koliko toga URADISMO, a nismo trebali!? I napokon, koliko toga NE RADIMO, a trebali bi!?Vjerojatno su potrebne godine da čovjek spozna: Koliko toga UČIMO, a nikada nam nije trebalo!? Koliko toga URADISMO, a nismo trebali!? I napokon, koliko toga NE RADIMO, a trebali bi!?

Sve ono glavno što su u dosadašnjem procesu pristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU, europski pravni eksperti na preko tisuću stranica formata A4 rekli o stanju hrvatskog pravosuđa ( i to nam stavili pod nos kao glavnu kočnicu u pristupu velikoj europskoj obitelji), jedan mladi hrvatski delikvent sažeo je u jednu prosto proširenu rečenicu: “Tući ću do 18-te, do tada mi ništa ne mogu”… I da previše ne duljimo, prijeđimo odmah na zaključak: tvrdnja iz navedene rečenice, predstavlja stvarnu sliku naše pravne države, koja se ne može zakamuflirati nikakvim statistikama niti retoričkom gimnastikom onih koji vode ovu zemlju, ma kakvi autoriteti bili u pitanju.

U selu je živjela jedna djevojka, manje-više lijepa, manje-više dobra, manje-više pametna. Ljepše od nje brzo su se udavale, bolje od nje sporije su se udavale, pametnije od nje jedva nekako. Ali ta djevojka ne htjede se udati, već je čekala. Čekala je da naiđe netko neviđen, netko tko neće biti manje-više lijep, dobar, i pametan, već baš najviše takav.

Na zagrebačkom Pučkom otvorenom učilištu diplomirala je prva generacija mađioničara-iluzionista. Nakon dvije godine školovanja polaznici su stekli pravo da u radnu knjižicu upišu novo zvanje. Prema novinskom članku oni su svladali tehnike rezanja i ponovnog sastavljanja, nestajanja predmeta i njihova pretvaranja u nešto drugo te znanje i tehniku levitacije. Premijeru Ivi Sanaderu i njegovim ministrima za titulu iluzionista ne treba dvogodišnje školovanje. Njima se u radne knjižice to zvanje može odmah upisati.