Hrvatski sabor u četvrtak o poljoprivrenim temama
Sabor: Uz izlazne, mogu se ograničiti i ulazne naknade banaka
Komadina pozvao SDP-ovce da se prihvate posla umjesto
IDS predlaže zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, HNS to podržav
Grbin zatražio da se oglase ništavim statuti udruga s ustaškim pozdravom
Procijepljenost djece protiv ospica, rubeole i zaušnjaka pala ispod 90 posto
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

Tako je govorio Kiro: Pročitajte prvi veći razgovor za novine nakon što je 2003. prvi put izabran za gradonačelnika

Politika   |   24.05.2017.   | 2493 pogleda
Tako je govorio Kiro: Pročitajte prvi veći razgovor za novine nakon što je 2003. prvi put izabran za gradonačelnika

U ožujku 2003. godine Ivica Kirin je, na izvanrednim izborima, prvi puta zabran za gradonačelnika Virovitice. Prvi veći intervju za članak Portret gradonačelnika o privatnom životu, školovanju, karateu, radnom iskustvu, političkom angažmanu i planovima dao časopisu Pusa. Članak je, na četiri stranice, objavljen u broju 16, u travnju te godine.

 «Razlika između mene kao geotehničara, stručnjaka za niskogradnju, i onih koji se bave visokogradnjom je što ja uvijek stojim na zemlji i pripremam podloge za visoke zgrade», tako svoje zvanje diplomiranog inženjera geotehnike pojašnjava novi virovitički gradonačelnik Ivica Kirin i odmah tu sliku pretače u simboliku svoga sadašnjega položaja prvog čovjeka grada: «I sada mi je važno da čvrsto stojim na zemlji i da mogu razlučiti onako kako to kaže i moj životni moto: Bože, daj mi hrabrosti da promijenim ono što se može promijeniti, pameti da ne mijenjam ono što se ne može promijeniti i mudrosti da razlikujem jedno od drugoga».

Trideset trogodišnji Ivica Kirin iz prigradskog naselja Požari prisegnuo je 31. ožujka pred gradskim vijećnicima i u ovome trenutku vjerojatno je najmlađi gradonačelnik u Hrvatskoj. To, kaže, osjeća kao dodatnu obvezu.

«Htio bih ostaviti trag, pokazati svima, cijeloj Hrvatskoj, da su mladi ljudi itekako sposobni i da mladost, energija i pamet, naravno uz potporu iskustva starijih, može nešto napraviti», razmišlja novi gradonačelnik.

Govoreći o vlastitom životu kaže da mu je u oblikovanju životnih stavova puno pomogao studij geotehnike u Varaždinu, gdje je stekao dvije diplome: naprije je završio Višu geotehničku školu, a onda je 1993. godine ustrojena i visoke škola pa je prešao na VII. stupanj čim je dobio diplomu Više škole.

Nema bezizlaznih situacija

«Tamo sam radio s ljudima koji nisu bili teoretičari. To su sve bili ljudi koji su radili vani, na velikim zahtjevnim građevinama u Iraku, Siriji, Libiji... Bili su to direktori najvećih tvrtki u tadašnjoj Jugoslaviji. Naša su se predavanja temeljila na stvarnim inženjerskim zadacima. Nismo učili samo ono što piše u knjigama i razglabali teorije, nego učili kako konkretno riješiti probleme. To mi je pomoglo da i faks i obveze u životu shvatim potpuno drugačije. Naučio sam da svaki problem ima rješenje. Ono može biti bolje ili lošije, ali rješenje sigurno postoji. Nema bezizlaznih situacija», pojašnjava utjecaj studija na vlastite stavove o životu.

Prihvaća, kaže, da se kod rješavanja problema mogu pojaviti i pogreške: «Pogreške su normalna stvar ljudskog roda. Tko radi taj i griješi. Onaj koji ne radi nikada neće pogriješiti. No, uvijek treba utvrditi griješi li netko namjerno ili je slučajno pogriješio i spreman je tu grešku popraviti. Ljudi koji pet puta ponavljaju istu grešku su opasni, a oni koji je ne priznaje su obični 'fah idioti'».

Spreman je, tvrdi, prihvatiti tuđe mišljenje, osobito onih koji dobro poznaju svoju struku.

«Takav sam da često namećem ideje, ali volim čuti i kontra mišljenje pa onda ocjenjujem što je bolje», iskren je.

Nisam bio izbacivač nego kontrolor ulaza

Studij mu je omogućio i mnoga druga iskustva, koja će mu kasnije pomoći u životu. Na primjer, preko student-servisa radio je mnoge poslove. «Od nošenja vreća do redara u klubovima», kaže.

Priznaje da mu niti jedan posao nije bio težak, niti ga je smatrao manje vrijednim. «Morao sam raditi jer mi roditelji nisu bili u mogućnosti u potpunosti financirati školovanje. Otac je radio u poduzeću «Rad» i dobio je otkaz 1990. godine. Mama je bila domaćica. Imali smo malo zemlje, naslijeđene od dede, ali to nije bilo dovoljno pa sam se morao snalaziti. A raditi sam znao. Prvu sam nadnicu u životu zaradio sa šest godina jer, iako nismo oskudjevali u osnovnim stvarima, u obitelji nismo imali novca ni za razbacivanje pa sam od malena naučio raditi i to smatram pozitivnim», objašnjava.

Jedan od prvih poslova bio mu je u kockarnici Hrvatske lutrije u Internacionalu gdje je radio kao kontrolor ulaza. Taj posao radio je i u mnogim drugim klubovima, pa i u virovitičkom «Vanadisu» otkuda mnogi i poznaju novog virovitičkog gradonačelnika.

«Bio sam član Hrvatske mladeži i tako sam došao na mjesto kontrolora ulaza», prepričava. Nije, objašnjava, bio «izbacivač» kako to mnogi misle jer za to nije bio kvalificirana, osobito ne nakon što je zakonski regulirana zaštitarska služba.

«Bilo je, istina, nekih ideja o tome da osnujem podružnicu neke zaštitarske udruge ovdje u Virovitici jer nisam imao drugi posao, ali to se nije ostvarilo.»

Pisao molbu i ministru Čačiću

O tome kako je tragao za poslom i gdje je sve slao prijave na natječaje, Ivica Kirin ne želi mnogo govoriti. «Neki odgovorni ljudi iz tih poduzeća su mi danas stranački kolege», smije se i ne odgovara konkretno misli li na Slavka Rajnovića, direktora «Brane».

«Najviše molbi napisao sam na području Varaždina, čak i za «Coning» sadašnjeg ministra Čačića», jedino je što je konkretno otkrio.

U Viroviticu se vratio jer ga je privukla ponuda gospodina Jugovića, vlasnika tvrtke «Geobasis». On je ponudio nešto što je tada imala rijetko koja geodetska tvrtka – rad na kompjutoru. Posao koji se drugdje, na 'staromodan' način radio dva i više mjeseci u toj je tvrtki bio završen za maksimalno mjesec dana. Kao mladog stručnjaka, Kirina je ta mogućnost oduševila.

«Ali sam i dalje vjerovao da mogu više», priča dalje. Tri i pol godine radio je kao geodet u «Geobasisu» kada se pojavio natječaj za ispražnjeno radno mjesto u tadašnjem županijskom Uredu za graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i ekologiju.

«Došao sam u prekrasnu ekipu, koja me je sjajno prihvatila i puno mi pomogla. U početku sam šutio, slušao i učio, a poslije sam i sam incirao neka rješenja pa smo prerasli u skladan tim. Bio sam prilično samostalan. Dobio sam sve ovlasti kao upravni savjetnik za zaštitu okoliša kada je naš ured postao dio Ureda Državne uprave u Virovitičko-podravskoj županiji i tu sam samostalno radio za područje cijele županije», opisuje posao s kojega je došao u gradonačelničku fotelju.

Ono što ga je prema tom mjestu tjeralo bila je, priča, njegov osjećaj da pričama iz ureda ne može ostvariti sve što želi.

«Zato sam se odlučio aktivirati u politici. Kada sam došao na radno mjesto u Županiji bio sam predsjednik Mladeži HDZ-a. U tu sam se stanku uključio aktivno 1997. godine, nakon što je izgubila na izborima i kada je tražila nove, mlade, kvalitetne ljude. Prije toga bio sam u Hrvatskoj mladeži ali sam se osjećao premlad za uključivanje u neku stranku. Za mene su, budući da sam odgajan kroz katoličku vjeru i u hrvatskom duhu, bila moguća samo dva puta: HDZ ili HSP. Prije 1997. godine HDZ mi je djelovao prilično zatvoreno i nisam osjećao potrebu uključiti se u tu stranku u kojoj se ne mogu afirmirati. No, vremena su se promijenila i stvorila se drugačija klima», prepričava početak svoje političke karijere.

Predsjednik Mladeži HDZ-a bio je do 2002. godine, a onda je, dva mjeseca nakon što je okončao taj dio političke djelatnosti, izabran je za predsjednika Gradskog odbora HDZ-a.

 Karate oslobađa od negativnih energija drugih ljudi

Posao redara dobivao je uglavnom zahvaljujući snažnoj tjelesnoj konstituciji i činjenici da se još od srednje škole bavio karateom. Majstor je karatea drugi dan i majstor kick-boxinga prvi dan.

«Sport je sastavni dio moga života, ali su moju sportsku karijeru prekinule obveze koje sam imao kao student. Kada sam bio u naponu snage i trebao najviše vježbati, pripremati se i odlaziti na natjecanja, morao sam, da bih preživio i školovao se, raditi mnoge poslove od kojih su neki bili i noćni. Radio bih u nedjelju do pet ujutro, a onda je bilo teško ići već u sedam na natjecanje i skoncentrirati se na karate».

Sport mu je, kaže, ipak i dalje jedini način da se «ispuše» od negativnih emocija i negativne energije koja se nakupi tijekom rada s ljudima.

«Kao što tvari djeluju na materiju tako i ljudi djeluju jedni na druge: jedni pozitivno, drugi negativno. S nekim čovjekom možete razgovarati satima i da vam bude ugodno, a drugi vam već nakon deset minuta uzme svu energiju i nakon toga se osjećate kao zgužvana krpa. Ako takvu energiju donesete doma, nije dobro. Znalo mi se događati da čak i na obitelj u jednom momentu podignem glas, ali to je bilo samo onda kada mi se događalo da nemam vremena otići na trening. Zato koristim svaku priliku da odem u dvoranu, «ispucam» se tamo, istreniram, napune mi se baterije i spreman sam dalje raditi. Neko vrijeme sam i meditirao, iskušavao hipnotizerske sposobnosti... Psihologija mi je bila hobi pa sam 'gutao' knjige o toj temi, ali to je i logično kada se bavite karateom. On nije sport koji razvija samo tijelo, nego i dug», 'filozofija' je novog virovitičkog gradonačelnika.

Zamalo sjemeništarac

Samo rijetki znaju da je Ivica Kirin nakon osnovne škole zamalo završio u sjemeništu. «Bio sam jedan od rijetkih koji je išao u crkvu. Nakon osnovne škole svećenici su govorili da bi možda za mene bilo dobro da se posvetim duhovnom životu pa sam bio šest dana u sjemeništu. Bio sam na prevazi života, ali i premlad pa se nisam osjećao dovoljno zrelim za to. Još uvijek sam bio, da tako kažem, prezaigran», otkriva nam.

«Zaigran» se katkada osjeća i danas. «Neki moji postupci pokazuju da u meni postoji još uvijek onaj mali Ivica», priznaje.

Rado, kaže, igra play station i PC igirice natječući se sa sedmogodišnjim sinom Antoniom, a rado i sa dvoipogodišnjim Domagojem pogleda crtiće. «Ne želim se uozbiljiti zbog ove nove dužnosti. Istina, godine nose svoje, ali smatram da sam još uvijek dovoljno mlad da ne moram razmišljati kao starci. Naravno, u neformalnim trenucima. U formalnim, svakako, vrijede druga pravila i tu ću pokazati da sam itekako zreo», odlučan je gradonačelnik.

Ne moram se grčevito držati gradonačelničke fotelje

Pričajući o obitelji priznaje da mu je ona važan oslonac u životu. Pokazala je to i činjenica da je 31. ožujka u Velikoj vijećnici Virovitičko-podravske županije bila i njegova supruga Sanja. «To je važan događaj i za njega i za mene i nisam to mogla propustiti. Morala sam biti tamo», kaže trideset dvogodišnja rođena Varaždinka, koja je doselila s Ivicom u Požare u vrijeme kada u tom prigradskom naselju još nije bilo niti asfalta. Sanja je inženjerka odjevne tehnologije i do nedavno je radila u «Virovitičanki». Sada dijeli sudbinu više od 5500 nezaposlenih Virovitičana, kojima njezin suprug obećaje otvaranje novih radnih mjesta i bolje uvjete života.

«Riješimo li problem zapošljavanja, riješili smo najveći dio problema. Budu li ljudi radili i dobivali novac za svoj rad, sve ostale probleme riješavat ćemo puno lakše», programska je okosnica novog virovitičkog gradonačelnika.

O svome radnom mjestu, kojega su se mnogi njegovi prethodnici grčevito držali i onda kada su bili svjesni da im tamo više nije mjesto, najmlađi hrvatski gradonačelnik razmišlja ovako: «Ovo mjesto nije nikome rodovski pripisano. Ako se pojavi nešto što neću moći riješiti bit će moralno od mene da to priznam, odstupim i prepustim to mjesto nekome tko će imati rješenje. Nisam po svaku cijenu ovdje, imam svoje zvanje i znanje i ne moram se grčevito držati ove fotelje, kao što su neki morali. Igrat ću otvorenih karata i zadržati svoje poštenje. Premlad sam da bih se bavio nekim špekulacijama jer ja i kada odem s ove funkcije moram živjeti u ovome gradu, hodati ulicama i sjediti u kafićima. Vjerujem da se svi moji postupci neće svima svidjeti i da ću se možda mnogima zamjeriti, ali radit ću tako da kasnije svakome mogu pogledati u oči i reći zašto sam nešto napravio».

Premlad za rat

U žaru predizbornoga govora jedan ga je stranački kolega nazvao «vitezom Domovinskog rata», ali Kirin kaže da nikada nije bio aktivni vojnik, nego je rat proveo u postrojbi civilne zaštite.

«Bio sam tu i imao pušku, ali su mi rekli da sam premlad i da je bolje da se posvetim studiju nego da idem u vojsku. Krenuo sam na faks pa sam se vratio i nakon što je pala vojarna prijavio sam se u Hrvatsku vojsku, ali me nisu primili. Bio sam ljut, ali s obzirom da sam bio mršav i izgledao balavije nego što sam stvarno imao godina, nisu mi dali priliku. Danas mi je zbog toga krivo. Zato osjećam veliku obvezu zbog onih koji su poginuli, među kojima su i moji prijatelji. Imam obvezu prema njihovim roditeljima, obiteljima i obvezu da pomognem stvaranju države kakvu su i oni željeli», kaže Kirin.

Najbolji, ali prilično «nestašan»

Ivica Kirin rođen je 14. lipnja 1970. godine u Virovitici, u horoskopskom znaku blizanaca. Krenuo je najprije u Osnovnu školu «Vladimir Nazor», ali je već u drugom razredu prešao u tadašnju OŠ «Braća Ribar» (danas OŠ «Ivana Brlić Mažuranić»). Od 1. do 4. razreda učiteljica mu je bila Vera Kasapić i na nju nosi mnoge lijepe uspomene. Osim na nju, iz osnovne škole najljepšu uspomenu nosi na gospodina Hajmašija.

Srednju školu, smjer: elektrotehničar završio je također u Virovitici. Jedan od učitelja bio mu je i politički protivnik na ovom izborima prof. Branko Svoboda. I na praksi je bio u «Tehnoservisu» gdje je prof. Svoboda u to vrijeme bio direktor, ali o uspomeni na njega kao profesora ne želi govoriti.

Bio je odličan učenik, s prosjekom 5,0 i u osnovnoj i u srednjoj školi, ali je, priznaje, po ponašanju bio dosta «živ i nestašan» pa su ga često kritizirali. «Bilo je svakakvih nestašluka, ali nismo sve uništavali kao ove današnje generacije», zaključuje Kirin.

 Hvala drugovima što me i oni žele u svojim redovima

U predizbornoj kampanji SDP je, između ostalog, mahao papirom koji dokazuje da je Ivica Kirin bio njihov član. „Htio bih zahvaliti «drugovima» što su me oni čak predložili i za njihovog člana. Veoma mi je drago što su to objelodanili. Bio sam bolestan i nisam bio u školi nekoliko dana, a kada sam se vratio dali su mi da nešto potpišem , ali nisam tada baš sasvim shvatio što sam potpisao. Sada su mi tek rekli. Tražili su me i sliku. Htio bih vidio i zamolbu. Bilo bi nezgodno da tada, 1988. godine, kao jedan od najboljih učenika u srednjoj školi, kazati nisam njihov «drug». Sada mi je jasno zašto su me stalno ispitivali zašto idem u crkvu. Bio sam uz nju jako vezan. Kada mi je bilo teško išao sam u crkvu, bio i ministrant.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: