Čak 74 posto građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru
Premijer Plenković najnegativniji političar
Beljak: Postojeći politički sustav je potrošen- HSS će ponuditi nužne reforme
Europljani ove godine putovali iznad očekivanja, a 2018. planiraju i više
HGK podržava povećanje kvota za strane radnike
Istraga protiv Franje Lucića postala pravomoćna
Edo Maajka treći headliner Antivalentinova 3 u veljači u Domu sportova

Tajne mikeškog mesarstva: Kad su šunke najbolje

S požutjelih stranica novina   |   Željko Vampovac   |   29.11.2017.   | 654 pogleda
Tajne mikeškog mesarstva: Kad su šunke najbolje

Danas je 29. studeni, dan koji se slavio kao rođendan bivše države. Danu Republike mnogi su se iskreno radovali i slavili, drugi to nisu željeli pa su putovali na mini odmor, treću su samo praznovali i plandovali a znatan broj je jedva čekao dva-tri slobodna dana za kolinje, tradicionalni obred spremanja mesa za zimu. Rijetke su virovitičke obitelji koji na taj dan nisu klale svoje blago, bila je to tako masovna pojava de 29. studeni danas može smatrati Danom kolinja. Tim povodom u rubrici S požutjelih stranica novina objavljujemo tekst Tajne mikeškog mesarstva: Kad su šunke najbolje, autora Željka Vampovca. Tekst je objavljen u Glasu Slavonije, 1994. godine.

Tajne mikeškog mesarstva: Kad su šunke najbolje

Osvanulo nedjeljno jutro - bilo koje. Uz maglom obraslu rječicu Ođenicu, tamo od sjevera grada na starom biciklu i s još starijim pletenim cekerom, mesarskim u koji svašta stane – Dragec. Okreće lagano pedale svojim stotinjkom kilograma prema birtiji na gemišt i jutarnju cigaretu. S dežurstva iz virovitičke Klaonice. „Ma bila je opet intervencija – prinudno klanje. Još nerođeno tele uginulo je i trebalo je hitno zaklati kravu. A ja sam tu najbliži, pa su me zvali poslije ponoći da spasim što se spasiti može, jer stričeku je to bila jedina kravica, da bar izvuče neku korist“.

Tako kazuje Dragutin Moslavac, po stažu najstariji mesar virovitičke Klaonice. Bavi se tim poslom već 37 godina. Mesar, kobasičar, crevar… Kao dečkić htio je upisati automehaničarski zanat, no nije uspio, ali je zato pogodio pravu struku. Zahvalni su mu mnogi Virovitičani, jer im je privatno godišnje zaklao i preradio u ukusne slavonske specijalitete približno 300 svinja, krmača, a odojke i ne računa. A sve te godine, na poslu u Klaonici, preko njegovih ruku prošlo je 100 milijuna kilograma svinjskog i goveđeg mesa, približno 800 tisuća četvoronožaca.

„Nekada se klalo ručno, nožem-gicane, mangulice, one što su hranjene domaćom šćavom, a gdjegdje se našao i poneki jorkšir ili bekšir. Tada su svinje gulili, a kožu otpremali u osječki Koteks“.

Bilo je mnogo posla za mesara, bilo je i lijepo na domaćim kolinjima. Bio je to poseban događaj za obitelji jedanput ili dvaput godišnje; od ranog se jutra grijala voda u kotlu domaćina. Kada sam došao, bilo je pripravljeno sve – i korito i galge, lanci, posuda za hvatanje krvi, spol pa hajd` na posao. Moralo se brzo raditi – zaklati, ofuriti ili slamom opaliti, a onda lagano. I dok su kućanice čistile crijeva i želudac, jer trebalo je sve iskoristiti, za mesara rakijica, pirjani mozak i bubrezi. Poslije toga jetrica u brašnu na vrućoj masti i bijelim lukom. Za prvu glad i dobar posao.

I sjećamo se svi onog masivnog drvenog hopštoka s kojega smo kao djeca krali vruće komadiće mesa, kožice, uz sol i kruh.

Zatim su se pravile kobasice, švargl pa ćurke. A svaki je mesar imao svoj recept, naravno uz poštovanje želje gazde – slanije ili ljuće. Često sam koristio bijeli papar jer je imao drukčiju aromu. Sada ga je teško naći.

Kada je sve bilo gotovo, navečer uz pečene svježe kobasice, dok je vani stezao mraz, uz mlado vino (rampaš), razvezao se jezik, priče, i pjesma. Sada je toga sve manje.

U mirnoj i tihoj ulici Vinogradskoj, u Virovitici, međ` olistalim jabukama, cvijećem, kraj uvijek spremne kotlenke, s ležaljke sjeća se Dragec i 25. kolovoza 1968. godine.

„Toga su dana Rusi ušli u Češkoslovačku, a ja u kotao za furenje svinja od 2.000 litara temperature 78 stupnjeva C. Ubijena krmača (160 kilograma) svojim posljednjim trzajem bacila me u kotao. Opekline drugog i trećeg stupnja i godina dana bolovanja. Ne znam kome je tada bilo teže - meni ili Česima. Eto desilo se, no nikada mi više zaklana svinja nije utekla, kao nekima mikeškim mesarima, jedino mi je žena pobjegla“.

Kroz smijeh priča i odmah postavlja pitalicu: Kada su šunke najbolje?  – Kada o jednom klinu vise!

No kotlovina i zečji paprikaš već mirišu, jer Dragec nije samo majstor mesar nego i majstor kulinarstva. „Ma što da ti pričam, od starih mesara Franje Baburka, Ive Poljanca, Franceka Kovačevića.... pokupio sam sve tajne mikeškog mesarstva. Jeger, debrecinke, hrenovke, somerica, tirolska, šunkerica, šunka u ovitku, parizer, pileća, rolada, safalada, kranjska…. Svaki recept znam, al` reći ću ti za zimsku salamu – Tu ide birano meso, svinjsko, prve klase (šunka i kare), smrzavanje i odmrzavanje preko plahte nekoliko puta, pa mljevenje preko sitne šajbe, bijeli luk u prahu, bijeli papar, sol prema potrebi. Ta smjesa se puni u goveđe široko crijevo (vazling), stavlja na laganu vatru od bukve ili graba (74 sata). Zatim se premaže s 50 posto pepela i 50 posto gipsa i to traje dok se ne pojede“,

Tako završava svoju priču Dragutin Moslavac – Dragec, virovitički boem, majstor svog zanata, i golman NK „Borac“ (Vegeška, 1961-1988. godine), dok mu se oko nogu motaju kujice Linda i Lajka, a treći pas je uginuo.

(Glas Slavonije, 1994.)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije S požutjelih stranica novina



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: