Ministar Pavić: Mirovine nisu ugrožene
U Nuernbergu devet hrvatskih inovacija nagrađeno medaljama
U istraživačko-razvojnu djelatnost lani utrošeno 2,9 milijardi kuna
U Gradskom društvu Crvenog križa Virovitica krv darovalo 34 darivatelja
Konferencija: 20-ak posto osoba s Down sindromom u redovnom obrazovanju
Na proljeće željeznicom od Bjelovara do Zagreba za manje od sat vremena
Građevinarstvo se oporavlja, ali nedostaje radnika

Sustavno njegovanje falsifikata

Politika   |   Boris Pavelić/Novi list   |   25.08.2017.   | 355 pogleda
Sustavno njegovanje falsifikata

Sustavnim njegovanjem kulture sjećanja i jasnom osudom zločina svih nedemokratskih sustava – tako je hrvatska Vlada, u dugom samohvalisavom priopćenju, jučer nazvala svoje i hadezeovo svesrdno obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, tog olakog spomendana koji, umjesto da »razotkrije istinu i osudi sustavna kršenja temeljnih ljudskih prava«, što bi željela hrvatska Vlada, samo unosi dodatnu zbrku u ionako nerazmrsivo klupko krvave i nasilne kupelji europskoga dvadesetog stoljeća.

A kako to samo gordo zvuči: »sustavno njegovanje kulture sjećanja«! »Jasna osuda zločina svih nedemokratskih sustava«! Lijepo, samo kako objasniti da se usprkos tom plemenitom naporu – ili »plemenitom«, bilo bi preciznije – usred Jasenovca koči ustaški pozdrav? Kako objasniti da usprkos toj Plenkovićevoj skrušenoj komemorativnoj pozi, usred sela koje je ustaški logor smrti pretvorilo u sinonim najbestijalnijega nasilja ustaških nacista u Drugome svjetskom ratu, danas, sedamdeset godina kasnije, pod Vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava« – kako dakle objasniti da ista ta Vlada navodno ne može ukloniti ustaški pozdrav, taj najkarakterističniji od svih mogućih simbola »nedemokratskih sustava« koji su u proteklih stotinu godina poharali ovu zemlju?

Ali ustaški pozdrav u Jasenovcu nipošto nije sve. Kako objasniti da baš pod Vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava« predstavnici žrtava jasenovačkoga logora – manjinske zajednice Židova, Srba i Roma – odbijaju komemorirati žrtve zajedno s tom Vladom, pa njezini predstavnici već nekoliko puta u Jasenovcu uprizoruju farsičnu komemoracijsku monodramu, što svakako jest presedan demokratske Europe? Kako objasniti da je baš pod vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava« jedna zagrebačka židovska zajednica, Bet Israel, u svibnju ove godine učinila nešto što znamo tek iz Orbanove Mađarske, gdje se antisemitizam već godinama opasno valja ulicama – otvorenim pismom upozorila kako su »manjine u Hrvatskoj sve zabrinutije za svoj položaj«, ali i istaknula da »neće pognuti glavu pred ideologijom nepravde i promicanja nedemokratskih ideja«? I kako objasniti da to otvoreno pismo, baš pod vladom koja tvrdi da »sustavno njeguje kulturu sjećanja« i »jasno osuđuje zločine svih nedemokratskih sustava«, nije dobilo ama baš nikakvu spomena vrijednu javnu pozornost, a kamoli da bi – što bi se u zdravome društvu odmah dogodilo – pokrenulo furioznu javnu operaciju društvene autoterapije?

Sva ta pitanja, premda mučna i naizgled neobjašnjiva, imaju jednostavan odgovor: Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima HDZ-u i njegovim desnim prirepcima ne služi za »sustavno njegovanje kulture sjećanja« i »jasnu osudu zločina svih nedemokratskih sustava«, nego za besramno falsificiranje povijesti, kriminaliziranje oslobodilačke Titove partizanske vojske i otvorenu rehabilitaciju ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH). I nije to ništa novo: još od onoga Tuđmanova govora na Prvom saboru HDZ-a 1990, na kojemu je NDH proglasio »ne samo kvislinškom tvorevinom i fašističkim zločinom«, nego i »izrazom težnji hrvatskoga naroda za samostalnošću«, traje taj sramotni HDZ-ov pokušaj da partizane u Hrvatskoj izjednači s ustašama.

No proteklih nekoliko godina, otkada je Karamarko preuzeo HDZ, a naročito otkad Andrej Plenković »normalizira« Hrvatsku, to je stranačko nastojanje poprimilo uistinu patološke razmjere: u Tuđmanovo, Račanovo i Sanaderovo vrijeme, naime, uvijek se znalo – ma koliko se ne željelo priznati – da su zemlju oslobodili Titovi partizani, Hrvatskoj vratili Jadran i udarili temelje njezine državnosti, a da su ustaše bili zločinci i izdajnici, i naprosto ništa drugo. Jučerašnje obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima pokazalo je da ta neprijeporna povijesna istina u Hrvatskoj više ne vrijedi, kao što je pokazalo i da se odnos ove zemlje prema njezinoj novijoj povijesti sveo na dobrovoljno samozatočeništvo u obiteljskim traumama i infantilnim kompleksima politikanata iz Karamarkovoga političkog mraka.

Evo zašto: pola Vlade, zajedno s premijerom, te gradonačelnik i pola HDZ-a drugoga grada u državi jučer su »sustavno njegovali kulturu sjećanja« i »jasno osuđivali zločine svih nedemokratskih sustava«, a da nitko od njih, baš nitko, ni riječi nije prozborio o uzrocima, kronologiji i posljedicama nasilja jednoga i drugoga »nedemokratskog sustava«. Štoviše: dok se Plenković zadovoljio mutnim patetiziranjem o »jasnome otklonu prema svakom totalitarizmu, poštovanju njihovih žrtava i obrazovanju mlađih generacija«, prava istina jučerašnjeg stranačko-vladinog plesa nad grobovima izrečena je u Splitu, gradu čija se mladost, logikom jednostavne pravednosti, 1941. listom digla u partizane.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: