Vlada RH: Sav potreban novac za liječenje djece bit će osiguran iz proračuna
HND traži kažnjavanje osobe koja je vrijeđala i napala novinara Index.hr
Dan antifašističke borbe - sjećanje na osnutak Sisačkog partizanskog odreda
Predsjednika Sabora Jandroković čestitao Dana antifašističke borbe
Plenković čestitao Dan antifašističke borbe
Izaslanstvo Grada Virovitice položilo vijenac na Partizanskom groblju.
Udruga antifašista obilježila Dan antifašističke borbe.

Slavonija voli bilu boju - Voljeni klube, sretan ti 106. rođendan!

Sport   |   Toni Perković / slobodnadalmacija.hr Foto Arhiva HANZA MEDIA   |   15.02.2017.   | 560 pogleda
Slavonija voli bilu boju - Voljeni klube, sretan ti 106. rođendan!

Kada se rodiš u dalmatinskoj obitelji u Slavoniji, nemaš puno izbora. Jedna je opcija da sport uopće ne pratiš, a druga je da navijaš za splitske klubove. Ali ako ti otac bježi iz škole da na Poljud dođe gledati Hajduk protiv Hamburga u četvrtfinalu Kupa prvaka, a ime ti da po Toniju Kukoču, teško se može dogoditi da ti je prva opcija bliska.
Ne mogu reći da sam bio prisiljen navijati za Hajduk. Forsirao je to tata, vodio me na Poljud kada sam imao četiri godine, stavljao pred televizor kada smo igrali protiv Legije u kvalifikacijama za Ligu prvaka, ali nekako to sve skupa nisam doživljavao.

Štorija o vječnoj ljubavi

Volio sam se hvaliti da navijam za Hajduk jer su “bijeli” tada predvođeni Gabrićem, Pralijom, Rapaićem i Ercegom bili najbolji, ali nisam ja ništa o tome znao. Da se Osijekova generacija s Bjelicom, Neretljakom i Turkovićem dogodila samo pet ili šest godina ranije, danas bih vrlo vjerojatno navijao za bijelo - plave. Danas, s vremenskim odmakom, mogu samo reći da je sve ispalo baš kako je trebalo.

No, pustimo moju priču sa strane. Ovo je štorija o vječnoj ljubavi Slavonije i Hajduka. Počelo je davno. Ne čudi to kada znamo da su se Dalmatinci u Slavoniju selili od početka 20. stoljeća. Škrta zemlja i sirotinja tjerali su ljude u slavonsku ravan, oduvijek bogatu i blagodatnu. No, iako su odlazili iz svoje Dalmacije, ona nikada nije odlazila iz njih.
Jedan od načina za očuvanje identiteta bio je Hajduk. Svaki navijač Hajduka iz mog kraja imao bi svoju priču. Tisuće njih, nažalost, ostat će zauvijek neispričane. Neka ovo bude njihova priča.

U svakom kutku Slavonije postoji netko tko navija za Hajduk. Ljubav negdje ide toliko daleko da ljudi seoskom niželigašu daju ime po svom najdražem klubu. Većina vas nikada nije čula za Krčenik, Marijance, Novake Bizovačke, Popovac i Široko Polje. Zašto ih spominjem, pitate se?

Spominjem ih zato jer nogometni klubovi iz tih mjesta nose ime Hajduk. I to je samo Osječko-baranjska županija

Hajdin iz Creta

Još šest nalazi ih se u Vukovarskoj-srijemskoj, a Hajduk iz Pakraca ponosni je predstavnik Požeško-slavonske županije. Zanimljiv je primjer nogometnog kluba iz Creta Bizovačkog. On, naime, nosi ime Hajdin. Dalmatinci iz tog pitoresknog slavonskog mjestašca htjeli su klubu dati ime Hajduk, a Zagorci Dinamo. Dogovor je bio da se klub zove Hajdin. 10 Hajduka u Slavoniji i jedan Hajdin! A tek smo počeli...

Čuli ste sigurno za Društva prijatelja Hajduka? E, ni tu Slavonija nije podbacila. Belišće, Đakovo, Feričanci, Garčin, Orahovica, Osijek, Pakrac, Lipik, Požega, Slatina, Slavonski Brod, Virovitica, Vukovar i Županja! 14 društava prijatelja Hajduka trenutno ima u Slavoniji, a taj će broj sigurno i rasti jer hajdučki ponos neće dopustiti onima koji svoj DPH nemaju da im susjedno selo ili grad ima, a oni ne.

Tu ogromnu ljubav teško je opisati riječima. Možda je mogu približiti jednom zanimljivom pričom koja uključuje nekoliko navijača Hajduka iz rodnog sela mog oca. Krizme se u manjim mjestima održavaju svake dvije ili tri godine. Biskup jednostavno nema vremena u svibnju obići svaku župu u biskupiji pa se to riješi na taj način.

Prije nekoliko godina nekoliko je članova moje uže i šire rodbine imalo krizmanike u obitelji. I sve bi to bilo krasno da se misa nije održavala u isto vrijeme kada i utakmica. No, dovitljivi hajdukovci i tomu su doskočili. Jedan rođak bio je zadužen za praćenje rezultata i javljanje svima koji su u tom trenutku bili u crkvi, a zanimao ih je rezultat. Tako smo za vrijeme propovijedi u crkvi mogli čuti i poneku psovku jer je Hajduk gubio 1:0. Sirotom biskupu vjerojatno nije bilo jasno zašto na taj veseli dan vidi tužna lica u crkvi. Neka nam ne zamjeri, Hajduk je naša religija.

Ovakva i slične situacije otprilike su stanje uma prosječnog navijača Hajduka u Slavoniji. Sve može proći, ali ljubav ne. Svakodnevne obveze padaju u drugi plan ako je u tom trenutku prijenos utakmice. “Kako je ostao Hajduk?” prvo je pitanje onih koji iz nekog razloga nisu mogli gledati utakmicu.

No, moram reći i da smo unatoč udaljenosti od Splita, pa čak i slabim rezultatima “bijelih” u zadnje vrijeme, mi navijači blagoslovljeni. Neki nikada ne bi doznali kako izgleda kada “picaš” školu da nije Hajduka. Ali budimo iskreni, povijest ili geografiju imali smo 70 školskih sati u godini, i tako četiri puta. I većine tih sati nitko od nas se nije sjećao dva dana poslije.

A gola Mate Neretljak u 25. minuti 9. kola Lige za prvaka u sezoni 2003./04. vrijednog naslova prvaka sjećat ću se cijeli život. A propustio sam samo dva školska sata zbog toga.

Majstoriju Darija Damjanovića za pobjedu 3:2 u Vinkovcima u četvrtfinalu kupa i dandanas popratim s osmijehom na licu. Nekome tko nije zaljubljenik u nogomet i posebno Hajduk, takve stvari nikada neće biti jasne. Nisu vjerojatno bili ni mojoj razrednici, ali što je mogla? Hvala joj i ovim putem što mi je pravdala te izostanke zbog Hajduka.

O putovanjima diljem Hrvatske mogao bih pisati danima. Sedam sati vožnje do Pule, ulazak u 25. minuti, poraz 2:0 bez ispaljenog metka i mučni povratak kući sa sedam jednako tužnih suputnika... Zvuči loše? Ne, bilo je predivno jer je bilo zbog Hajduka.

O nekim boljim vremenima hrvatskog nogometa dale bi se napisati knjige. Munhozov gol u kišnoj Velikoj za pobjedu 3:2, gostovanja u Vinkovcima s prijateljima iz svakog kutka Slavonije... Bilo je lijepo.

Što je luđaku 1500 kilometara

Zbog Hajduka sam upoznao velik broj prekrasnih ljudi. Ljudi s kojima nemam dodirnih točaka osim voljenog kluba. A opet bih mogao s njima pričati po cijele dane. Slušati priče ljudi koji su zadnju kunu potrošili da otputuju u Split na utakmicu, o tome kako su biciklom prešli četrdeset kilometara da bi gledali Majstora s mora. O suludom planu da idemo na prvi gradski derbi iako znamo da neće biti karata za njega. Što je luđaku prijeći 1500 kilometara u 24 sata da bi gledao Hajduk? Lagan zadatak.

Splićani i ljudi iz okolice grada zaista su blagoslovljeni. Hajduk im je uvijek bio tu. Na dlanu. Na stotinjak metara. Mi, koji nismo imali tu privilegiju roditi se i živjeti ovdje baš zbog toga Hajduk još više volimo. Jer znamo koliko smo puta gubili živce slušajući prijenose na radiju, a Jurčec je promašio “mrtvaca”. Znamo koliko smo puta ostavili sve što radimo, sjeli u auto ili kombi i putovali u Split. To je ta ljubav koja nikada neće proći.

Ono što je najljepše u svemu je da nas još nije štufalo. I neće nikada. I dalje će Slavonija voljeti Hajduka. I dalje će se rađati djeca kojoj će bijela boja biti u srcu, koja će raditi isto što smo mi.

Hajduk će uvijek biti taj koji će Dalmatince u Slavoniji povezivati s grudom njihovih djedova, a tuđi čovik možda jednom shvati da je Hajduk taj koji veže dalmatinske ljude. Tko ne shvati, on gubi. I baš zato će Hajduk uvijek biti više od kluba.

Geslo kojim se diči Barcelona, Hajduk i njegovi navijači živjeli su puno prije ponosa Katalonije. Voljeni klube, sretan ti 106. rođendan! Ne mogu ti zaželjeti još barem toliko jer ćeš živjeti vječno!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Sport



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: