Ustavni sud: Sabor u dvije godine mora donijeti novi zakon o pobačaju
Pravobraniteljica Ljubičić poduprla odluku Ustavnog suda
Grabar Kitarović: Zabrana pobačaja ne rješava ništa, više treba uložiti u edukaciju i pomoć
Grbin: Ne možemo biti potpuno zadovoljni jer odluka Ustavnog suda ostavlja puno pitanja
SDP: pravo na pobačaj je temeljno ljudsko pravo žena
Ustavni sud: Sabor novim zakonom ne može zabraniti prekid trudnoće
Ženska mreža Hrvatske pozdravila Odluku Ustavnog suda

Šibuljine duž Jadrana!

Virovitičanka u Zagrebu   |   Sandra Pocrnić   |   05.08.2006.   | 3016 pogleda
Šibuljine duž Jadrana!

Ne prijeti nama nikakav elitni turizam! Štoviše, izgleda da ćemo mi, srednji i prosječni, skupa s istim onim Česima i Slovacima, koji su možda kao djeca ljetovali baš u šibuljinskom kampu, ostati jedini vjerni gosti hrvatske obale Jadrana!


Šibuljine moga djetinjstva - takav je bio naslov reportaže u "Virovitičkoj pusi" krajem devedesetih. Pusini reporteri obišli su tada nekadašnje odmaralište virovitičkog Crvenog križa u Šibuljinama, mjestu nedaleko Karlobaga, koje je sedamdesetih godina bilo tradicionalno ljetno okupljalište Virovitičana. U vrijeme kada ga je "Pusa" posjetila, odmaralište je bilo devastirano. Danas je prodano i Šibuljine više nisu virovitičke. Primjerak "Puse" sa Šibuljinama, tada sam, prije gotovo deset godina, kupila na kiosku pored starog vrtića, preko puta Policije, i sjećam se da sam članak čitala još putem, idući kući kroz park. Iznenadilo me koliko su sjećanja iz Šibuljina slična mojima. Izgleda da je za mnoge od nas, Virovitičane srednje generacije, to malo mjesto pored Karlobaga ostalo, baš kao što je u "Pusi" naslovljeno - Šibuljine moga djetinjstva.

Jer za nas, klince sedamdesetih godina, Šibuljine su bile jedino more koje smo poznavali. Bilo je to "naše more". Tu smo znali svaki kamenčić u plićaku, a kad smo naučili plivati, znali smo koliko treba zaveslaja do nedalekog stijenja koje viri iz mora. Počev od kraja šezdesetih odlazili smo tamo godinu za godinom kolektivno i organizirano - škode, fićeki, volksvageni i moskvichi virovitičkih registracija spuštali bi se, u koloni jedan za drugim, serpentinama oko Plitvičkih jezera prema Karlobagu. Tamo ispod Velebita, na "Ličkoj rivijeri", more je ledeno hladno zbog vrulja, podvodnih izvora, ali zato je kristalno čisto. Šibuljinska je plaža odmah ispod ceste, uz jadransku magistralu, koja je tada, prije trdeset godina bila neusporedivo manje brza i opasna nego danas. Na plaži je i zgrada odmarališta, podignuta negdje pedesetih godina, ispred nje nekoliko badema i smokava. Na terasi ispred ulaza priređivali su se plesovi, pa se kroz maglu sjećam večernje zabave na kojoj profesor Pave Štimac svira harmoniku, dok gosti na terasi oduševljeno plešu.

Kamp je bio pun "Čehoslovaka" - onda se nije znalo koji su Česi, a koji Slovaci. Imali su dobro opremljene šatore - moji kupili jedan, sa dvije spavaonice - imali su stolice na rasklapanje, plinske lampe kraj kojih bi provodili ljetne večeri i pudlice koje su im pravile društvo. Jedne godine kamp je pomela bura, pa su se skupili u odmaralištu i spavali u blagovaonici na luftićima, dok im se šatori nisu prosušili. Nije ih to nimalo obeshrabrilo, nastavili su ljetovati i dolaziti.

Prvih godina u Šibuljinama sobe su bile mnogokrevetne, danas takvih više ni nema, s krevetima na kat i zajedničkim kupaonicama, a u blagovaonici bi se za doručak posluživale kockice margarina i marmelade uz bijelu kavu i čaj. Ali paštašute koje su kuhale uvijek nasmijane virovitičke kuharice bile su sasvim pristojne, a za državne praznike zavrtjeli bi se i ražnjevi s janjetinom. Ako bi netko poželio nešto drugo, mogao je i u restoranu na ulazu u plažu naručiti riblju večeru. Bila je tu i mala trgovina mješovitom robom u kojoj smo kupovali sladoled, piljari s lubenicama i breskvama, tobogan na plaži, kamp u borovoj šumi - i što ti više treba za ljetovanje?! Agregat koji je proizvodio struju navečer bi prestajao brektati i svjetla u odmaralištu su se gasila.
S godinama, Šibuljine su se sve više razvijale. Selo je dobilo struju, a umjesto u odmaralištu, odsjedali bismo u kućnoj radinosti, u sobama, pa i u apartmanima koje su godinu za godinom podizali vrijedni Šibuljinčani, a u odmaralište bismo dolazili samo na ručak i večeru. Dijelili smo kupaonice s poznatim i nepoznatim Virovitičanima, upoznavali se i zbližavali.

Na toj su se plaži ispod Jadranske magistrale mnogi Virovitičani prvi put nagutali morske vode i naučili ljetovati. Stacionirani u Šibuljinama, obilazili smo obiteljski u Šibenik, Zadar, Starigrad, Sabunike, Malinsku... Stajali bismo na stajalištima uz cestu i narezivali šunku i papriku, slikali se na magarčićima i učili ponašati se u restoranima. Prvih godina u Šibuljinama recitirali smo pjesmice iz vrtića, a zadnjih kartali loru i čitali sf-priče u Siriusu. Tek kasnije, počeli smo ljetovati u Pagu, Crikvenici, Krku, Splitu... Otkrivali smo drukčije plaže i toplija mora. I na “Ličku rivijeru” više se nismo vraćali.

I eto nas, desetljećima poslije, kako ljetujemo kud-koji mili moji, manje više - kod svojih. A vrli kolege novinari - ako sam ikoga u ovim svojim, morate priznati, generalno dobroćudnim kolumnicama, onda sam kolege novinare - upeli jadikovati kako bi naš turizam mnogo više donosio kad bi nas posjećivala imućnija klijentela, što naše prirodne ljepote svakako zaslužuju. Nisu nam dovoljno dobri Česi i Slovaci, koji dolaze s konzervama, niti Nijemci i Talijani nižeg srednjeg stoja. Mi bismo bogatiju, elitnu klijentelu široke ruke, koja dobro plaća smještaj sa zvjezdicama i ne štedi u izvanpansionskoj potrošnji! Još do prije nekoliko godina takve su me svakidašnje turističke jadikovke čak znale zabrinuti - hej, pa gdje ćemo mi, prosječni, ako na naše plaže nagrne svjetska elita?! A tada, dok još nisam pisala za Virovitica.net, sam svoju zbrinutost - priznajem - dijelila s čitateljima nekih drugih lokalnih glasila.

Prije dvije godine moj muž Dalmatinac-novinar i ja uputili smo se u Makarsku, na radni odmor. Ostavili smo Marinu u Virovitici kod bake kako bismo proveli vikend kod kolege - štoviše, vjenčanog kuma - Anđelka Ercega i pomogli mu napraviti dnevno izdanje “Makarske kronike”. Bio je tada boom lokalnih glasila - gradovi su redom modernizirali svoje socrealističke lokalne novine ili pak pokretali nove. Mnogi su kolege-novinari tada postali dioničari glasila u kojima su radili, pa razvijali posao i nabavljali kombije za razvoženje novinskih buntova. Anđelko Erceg bio je jedan od moćnijih urednika u Jutarnjem, na odličnom mjestu, kakvo se meni i mojem nikada ni blizu nije osmijehnulo. A tada je nanjušio da je pravi trenutak i odlučio vratiti se u Makarsku i sa suprugom, također Makarankom, pokrenuti vlastiti biznis. Od tada, Ercegova je “Makarska kronika” ojačala i postala jedno od često citiranih lokalnih glasila, a posao se proširio i na knjižaru na glavnom makarskom trgu.

Makarska me u proljeće, bez ljetne histerije, donekle podsjetila na moju Viroviticu. Tim više što sam iskoristila priliku i odgledala “Izgubljeni u prijevodu” u njihovom kinu, koje je izgledalo kao preslikano nekadašnje virovitičko Zvijezda kino, možda čak još derutnije (ali ga oni bar nisu zatvorili). Gospodarska moć, koja Makarsku itekako razlikuje od Virovitice, nije bila previše očita u tim predsezonskim danima, iako se po punim "štekatima" već tada, za Prvi maj, vidjelo da su turisti ono što će Viroviticu u Dalmaciji uvijek razlikovati od Virovitice u Panoniji.

No, trebalo je pogurati makarsko dnevno izdanje, pa nam je glavni urednik, osim redakcijskih, redovitih poslova, dao zadatak da svatko od nas napiše članak za po jednu stranicu. Moj Mirko, koji je nekada, prije nego što je izbjegao u poslovno novinarstvo, pratio sociologiju religije, napisao je članak o crkvenim reakcijama na tada aktualne prosvjedne skupove na Markovu trgu. A meni, budući da u tadašnjem ženskom novinarstvu nisam mogla pratiti ništa ozbiljno, nije preostalo drugo nego da, na temelju vlastitog iskustva, napišem impresiju o turizmu nekad i danas. I tu se ja, poslije puno godina, prisjetim Šibuljina i onih davnih virovitičkih ljetovanja u odmaralištu Crvenog križa. Totalno raznježena sjećanjima na svoja prva turistička iskustva, zamolim ja u tom članku Makarane da odole sirenskom zovu elitnog turizma i da svoje plaže i trgove ostave gostoljubivima za obitelji s djecom, za naš istanjeni srednji sloj i osiromašenu srednju generaciju, koja je u mladosti stekla neke turističke navike i željela bi ih sačuvati. A to se može jedino tako da dolazi na more s djecom i da se djecu uči kako ljetovati i kako se ponašati u restoranima.

Mislila sam si drugi dan, kad je tekst već bio objavljen, možda Anđelku i njegovoj Maji neće biti drago što imam nešto protiv da Makarska postane elitno ljetovalište. Svakako bi Makaranima bilo draže da im dolazi manje imućnijih gostiju, nego horda sirotinje, koja će jednako izgaziti travu, a kupovati samo sladolede.
Ali Maja i Anđelko bili su presretni s našim člancima. “Ni ne znate što ste napravili za Makarsku kroniku”, bile su riječi kojima nas je dirljivo ispratio glavni urednik. A taj nam je radni izlet čak bio povod za kasnije razgovore i o mogućem preseljenju u Makarsku, gdje bi nam kumovi i jednom i drugom našli posao.

Bilo je to, dakle, prije nešto više od dvije godine. Nastavili smo turističke sezone pratiti iz Zagreba i ljetovati u Kaštelima. Ali iz ove perspektive, nazire se da je Hrvatska tih godina bila na razvojnoj prekretnici. Tada su, naime, počela ulaganja. Nakon toga cijena kvadrata u Dubrovniku dostigla je svjetske razmjere, lokacije u staroj jezgri Splita počele su se kupovati za male hotele, a izvještaji iz turističkih središta počeli su se baviti brojem neprijavljenih turista i nestašicama vode. O, bez brige, zaključila sam napokon s olakšanjem - ne prijeti nama nikakav elitni turizam! Štoviše, izgleda da ćemo mi, srednji i prosječni, skupa s istim onim Česima i Slovacima, koji su možda kao djeca ljetovali baš u šibuljinskom kampu, ostati jedini vjerni gosti na hrvatskoj obali Jadrana.

Preziranje masovnog turizma i prosječnog gosta može si dopustiti jedan Dubrovnik, koji je cijenama pozvao samo ekskluzivu, pa ovo ljeto ostao prazan. Mogu si to donekle dopustiti i Brijuni, koji su pozivnicu na polo utakmice uputili Clintonu i princu Charlesu, da bi ove godine shvatili da takvi uglednici, čak i da su došli, ne bi imali gdje prespavati! Može si elitizam dopustiti i Hvar i njegov "Carpe diem", u kojem se navodno ni u pol ljetnog dana ne pojavljuju nenašminkane djevojke niže od 175. Može si ga dopustiti i Vis, oko kojeg oplovljavaju jedrilice s imućnim zanesenjacima koji traže nedirnutu prirodu i specijalitete od tek ulovljenih jastoga. Na takvim mjestima nitko od nas prosječnih ne bi bio dobrodošao. Ali ni ne patimo za tim, zar ne?! Kao da na našoj obali, a pogotovo na otocima, nema dosta mjesta na kojima se može ljetovati komotno i obiteljski, uz čopore djece kojima trebaju ljuljačke i tobogani na plaži i plićak u kojem će se brćkati?! Za ljetovanje na naš način, s "frigotermima" i luftmadracima izgleda da je većina nas ipak uspjela zaraditi i u ovom crnom kapitalizmu koji nas je snašao. Hoćemo li uspjeti zaraditi za više, tek ćemo vidjeti. A dotad, za inat Dubrovniku i Brijunima, otvoreno ću poželjeti - Šibuljine duž cijelog Jadrana!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

ninica007
26.2.2017. 17:51
Cijeli potez od Karlobaga do Opatije je zaista predivan, neke od ljepših destiancija za ljetovanje su grad Crikvenica, Baška na Krku, Malinska na Krku, Selce, Opatija i Lopar na otoku Rabu. Jedino što Lopar i Crikvenic aimaju pješčanu plažu koja je idelana za malu djecu. Osim toga na otoku Krku i u Crikvenici ima plaža i namjnjena za kućne ljubimce. Privatnog smještaja i jeftinih apartman aima stavrno na izobilje, izbora koliko hoćeš. Baš smo prošle godine prvi put ljetovali u Crikvenici preko portala Apartmani Crikvenica www.apartmani-crikvenica.com , privatni smještaj i apartman bio je udaljen 150 metar aod glavne pješčane plaže Crni molo, jest d aje malo bučan di grad jer su sva događanja na toj plaži od noćnog izlkaska do kupanja, ali je uistinu u prelijep. Svakako posjetite Bašku na otoku Krku i grad Crikvenicu ukoliko još niste bili.


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: