Index.hr: Ministar Medved prijetio novinaru Mazzoccu
Pupovac: Srbi su korišteni kao motivacija za potpis
Predsjednica: Sastanak sa Željkom Markić nije bio tajan
Grabar-Kitarović: poljoprivreda mora postati sredstvo blagostanja, a ne siromašenja
Započela sadnja novih stabala u Gradskom parku
Završeno 50. orahavoačko proljeće
Stotinjak planinara na 13. virovitičkim planianrskim susretima

RECENZIJA MARINE MAĐAREVIĆ Drugi peron, četvrti kolosijek Mirele Španjol Marković: egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“


  Kultura           Marina Mađarević           27.05.2018.         1063 pogleda
RECENZIJA MARINE MAĐAREVIĆ Drugi peron, četvrti kolosijek Mirele Španjol Marković: egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“

Jedan od najčešćih motiva modernističkih romana jest povratak. Krležina Filipa Latinovicza na povratak asocira golema hladna kvaka na vratima koja ga vraća u turbulentno djetinjstvo i mladost, Proustovoga pripovjedača u vlastitu prošlost vraćaju kolačići madeleine i šalica lipova čaja. Na isti način funkcionira i pripovjedačica koju nam u svojem romanu prvijencu predstavlja Mirela Španjol Marković.

Naime, povratak je jedno od najvažnijih obilježja romana Drugi peron, četvrti kolosijek. Njezin povratak redovito se povezuje uz jedno prijevozno sredstvo – vlak. Vlakovi su za nju označavali kratkoročne selidbe (osobito onu u nedragi Zagreb čiji je monotoni željeznički kolodvor inspirirao i sam naslov romana), kraća putovanja koja su počesto bila inspirirana razdvajanjem i uništavanjem postojećega stanja, svjesne oproštaje, a u konačnici i pomirbene povratke. Osim povratka, roman objavljen 2018. godine u nakladi izdavačke kuće Beletra donosi i egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“. U njega se lako može ubrojiti i niz sveprisutnih društvenih previranja: hrvatska letargija, vječno nezadovoljstvo (vidljivo već na samom početku romana, u riječima nezadovoljnoga poštara koji donosi telegram uz riječi upućene hrvatskoj iseljenici u Ameriku: „…dugo ne živite ovdje… Bolje, spasili ste se…“ i „Blago vama, vi ste bar bili na moru, mi ove godine, bojim se, ništa… Kriza, znate.“), politička problematika naših prostora (što ona iz 1941., što ona iz 1991.), sukob partije i Crkve, alkoholizam, duševne bolesti i depresija, preljubi, hladnoća i nedodirljivost starijih generacija (osobito vidljiva u okrutnosti prema životinjama i ravnodušnosti u njihovom smaknuću), predbacivanje, problemi „miješanih“ brakova i zabranjenih ljubavi, a na kraju i neostvareni snovi o ljubavima, životima, zbornicama u gradu...

Podnaslov romana („Roman o ljubavi koja je u jednoj obitelji spojila nespojive ljude kako bi pokazala koliko snažna i razorna može biti.“) posvećenoga majci Josephine svjedoči o njegovoj temi koja se duboko ukopala u nesavršenoj obiteljskoj ljubavi koja je, neovisno o tome kakva ona bila, ipak ljubav.

Španjol Marković na sjajan način iznosi emigracijsku problematiku današnje Hrvatske koja se sastoji u čežnji usmjerenoj ka domovini i onomu što je nekoć postojalo, a danas je svršeno. Njezina pripovjedačica jasno daje na znanje da nevoljko iz Slavonije odlazi na studij u Zagreb, a zatim i o tome da svoj život ta slavonska „djevojčica“ provodi u njujorškom izbjeglištvu, u ulozi sveučilišne predavačice koju i dalje progone hrvatski demoni. Kako zapisuje: „Nikakav ocean ne može isprati sjećanja.“. Svojevrsna nostalgija pripovjedačice osjeća se već u njezinu opisu tete Sonje, koja se opisuje kao sjajan spoj modernoga (nužnoga) i tradicionalnoga (naučenoga): „(…) ta zagrebačka uspješna poslovna žena, strah i trepet jednog ureda zagrebačke općine, pretvarala se svojevoljno u običnu seljanku, uživajući u mirisu seoskog dvorišta, pokošene trave i lipe u proljeće.“. Strah od uništenoga staroga života koji pripovjedačica nosi sa sobom svejedno je vraća kući kako bi na 30. obljetnici mature ponovno susrela sve ono što je ostavila: prijatelje, obitelj, ljubavi i svoju Slavoniju koja je obgrlila i same korice romana, spajajući pritom slavonsko nebo i ravnicu s komadićem Amerike ostvarenim u djeliću lica Kipa slobode.

Jasnoćom i bliskošću prema prikazu slavonskoga života, autorica, rođena Novogradiščanka, dokazala je svoje poznavanje podneblja o kojemu piše. Njezin diskurz uvelike podsjeća na Donjodravsku obalu, roman koji je 2013. godine objavio osječki književnik i novinar Drago Hedl. Oba romana, i onaj Hedlov i onaj Španjol Marković, prikazuju jednu Slavoniju koja se prečesto zaboravlja i odlaže u bajkovitim memorabilijama o romantičnoj slavonskoj ravnici, dukatima i bećarcu. Svojim tečnim, nepretencioznim i uljepšavanju nesklonim pripovijedanjem Mirela Španjol Marković ukazala je na važnost povezivanja unutarnjega i vanjskoga života pojedinca, rasplinula je romantiziranu viziju života osamdesetih godina 20. stoljeća dokazavši da svako razdoblje donosi neke svoje sreće i boli. U prošlosti su se one možda temeljile na ratovima i politikom uvjetovanim tugama, danas se temelje na samoći, udaljenosti i Grašinim stihovima: „Godinu po godinu sve nas manje ima tu / i sve prazniji je stol, a cipa bol, a cipa bol / pa se oči napune kad ih tuđe ne vide / i samoća zapriti, a fališ ti, a fališ ti (…)“.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kultura



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: