Čak 74 posto građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru
Premijer Plenković najnegativniji političar
Beljak: Postojeći politički sustav je potrošen- HSS će ponuditi nužne reforme
Europljani ove godine putovali iznad očekivanja, a 2018. planiraju i više
HGK podržava povećanje kvota za strane radnike
Istraga protiv Franje Lucića postala pravomoćna
Edo Maajka treći headliner Antivalentinova 3 u veljači u Domu sportova

Pročitajte Fra Ma Fuom nagrađenu reportažu "Ovo je pasji život", Davora Konjikušića

Fra Ma Fu   |   Davor Konjikušić/Novosti   |   18.09.2017.   | 795 pogleda
Pročitajte Fra Ma Fuom nagrađenu reportažu

Na ovogodišnjem Fra Ma Fu festivalu po prvi puta su dodijeljene nagrade Fra Ma Fu za najbolju reportažu objavljenu u 2016. godini. Na raspisani natječaj u roku se odazvalo dvanaest autora, kandidirajući 18 svojih radova objavljenih u novinama i na internetskim portalima. Radove je pročitala i vrednovala ocjenjivačka skupina u sastavu Boris Pavelić, Mato Pejić i Drago Hedl i jednoglasno odlučila da dodijeli tri ravnopravne nagrade, koje su dobili Vladimir Jurišić za seriju reportaža objavljenih u tjedniku Novosti, Davor Konjikušić za reportažu Ovo je pasji život, također objavljenu u Novostima i Jelena Prtorić za reportažu Tajna doline Pankisi iz koje mladi odlaze u džihad, objavljenu u Nacionalu. Na portalu Virovitica.net u narednih nekolko dana objavit ćemo sve nagrađene reportaže.

Iz obrazloženja

Davor Konjikušić za dobrim je štofom otišao u Beograd i pronašao ga u magazinima i nekadašnjim carinskim terminalima, među migrantima, koji tamo žive – kako sam autor to kaže – u neljudskim uvjetima. Razgovarao je s mnogim migrantima koji nakon ukidanja balkanske rute prema zapadu, zaglavljeni u Srbiji čekaju što će biti s njima i strahuju od deportacije u Makedoniju. Prenosi njihove nade, želje i strahove, a nadasve bijedu u kojoj provode život pun neizvjesnosti i iščekivanja. Konjikušić se upušta u obradu vruće teme i radi to suvereno, osvjetljava je s mnogih strana i daje sliku neveselog stanja s puno lijepih opisa ružnih scena jednog pasjeg života.

Ovo je pasji život

Prizor je apokaliptičan. Iza beogradske željezničke stanice, a ispred zida gradilišta Beograda na vodi, kontroverznog projekta aktualne srpske vlade, gore vatre pored kojih se na minusu pokušavaju zagrijati skupine uglavnom mladih muškaraca. Većina je iz Afganistana, ali ima ih i iz Irana, Pakistana te afričkih država. Procjena je da se po magazinima i nekadašnjim carinskim terminalima nalazi njih preko tisuću, a među njima više od stotinu maloljetnika. Za grijanje koriste vlagom natopljene željezničke pragove, koje pale ispred i unutar objekata bez prozora i vrata. Upozoreni smo da u magazine ne ulazimo noću zbog vlastite sigurnosti i činjenice da su higijenski uvjeti toliko loši da se prljavština širi svuda. Noću ove ljude grizu stjenice, gotovo svatko ima uši i gnjide jer se bon za tuširanje dobiva rijetko, jednom tjedno. Ipak, ulazimo u prvi od tri magazina gdje na podu, u mraku i dimu, spavaju stotine. Moramo se pažljivo kretati kako ne bismo nagazili na neko od tijela, koje u potpunom mraku ne možemo razlikovati od okolnog smeća i pobacanih krpa. Prilazi nam grupa mladića u dobi od dvadesetak godina koji su prošli tjedan probali prijeći srpsko-hrvatsku granicu, ali ih je hrvatska policija uhvatila i vratila nazad u Srbiju.

- Ne sjećam se točno lokacije gdje nas je taksist dovezao. Znam samo da smo hodali dva sata i da nas je policija uhvatila i da su nam zabranili da govorimo. Meni su uzeli mobitel i potpuno ga razbili, a od nas trinaest neki su dobili i udarac pendrekom - kaže nam Ahmed iz Afganistana.

Njegov kolega Laftullah govori da je jako povrijedio nogu i da nije u stanju hodati. Pokazuju nam polomljeni mobitel i tragove navodnih udaraca u lice. Hodamo dalje kroz dim i prelazimo u drugi magazin, gdje je opet na stotine ljudi koji pokušavaju zaspati.

- Hranu, malu porciju hrane dobivamo samo za ručak jednom dnevno. Ovo je pasji život i ne znamo kuda da idemo. Želimo u neki centar, ali za nas nema mjesta u Krnjači kraj Beograda, pa nas žele poslati na jug, u Preševo, no to je zatvoreno prihvatilište, odakle imamo mogućnost izlaska samo jednom dnevno. Bojimo se, jako se bojimo da nas odatle ne deportiraju nazad u Makedoniju - priča Fazal koji nas stalno ispituje postoji li mogućnost da se granica s hrvatskom otvori za Božić.

Većina njih strahuje da će ostati u Srbiji koja je, kao i za vrijeme trajanja tzv. balkanske rute, menadžment migracija velikim dijelom prepustila ulici. Mediji su 19. prosinca prenijeli informaciju srpskog Crvenog krsta kako za izbjeglice u Preševu više nema hrane, pa dobivaju samo čaj i juhu.

Zašto su ovi ljudi na ulici kada ih štite sve međunarodne konvencije i nacionalno zakonodavstvo, nije posve jasno, no apsolutno je nedopustivo da se ovakva situacija dešava u gradu jedne europske države. Odluka da se na ljude u migracijama prebaci odgovornost žele li ili ne žele otići u neko od prihvatilišta skida odgovornost s nadležnih službi i stavlja je na teret ljudima u migracijama, što je njihov tobožnji izbor.

Gordan Paunović iz Info-parka jedan je od onih koji su se od početka aktivno uključili u pomaganje i zaštitu migranata. Ovaj beogradski DJ, jedan od osnivača nekadašnjeg Radija B92, smatra da je položaj ovih ljudi višestruko specifičan, a otkako je njihov broj prešao tisuću, više ne postoje raspoloživi kapaciteti u srpskim prihvatilištima.

- Srbija se obavezala na 6000 mesta u centrima za azilante i dok ne dođe do promene tog aranžmana, neće se promeniti ni odnos prema ovim ljudima. Dodatni je problem to što je njihov pravni status sa aspekta kriterijuma države ilegalan i vrlo se često može čuti mišljenje da im je mesto u zatvoru. Nažalost, njima bi zaista bilo bolje u zatvoru, barem iz perspektive elementarnih ljudskih potreba: kreveta, hrane, higijene… Verujem da je ovaj neformalni kamp ostavljen ovakav kakav je da odvrati druge migrante od dolaska u Srbiju, mada s obzirom na to da broj novopridošlih u Beograd ne jenjava, nisam siguran da to ima takav efekat. Zima je kalendarski tek počela, a temperature su već u dubokom minusu i ljudima treba obezbediti smeštaj dostojan ljudskog bića i prevenirati moguće tragične ishode od smrzavanja. Nažalost, nisam optimista kada je reč o tome, ne samo zbog raspoloživih kapaciteta azilantskih centara, već i zbog velikog straha migranata od deportacije u Makedoniju ili Bugarsku iz nekih prihvatnih centara u blizini ovih granica - govori Paunović.

Sutradan rano ujutro dolazimo u magazin. Ljudi još uvijek spavaju, a neki se bude i izlaze napolje, gdje se u blatu, goli do pasa, peru ili pokušavaju oprati zube i glavu. Unutra neki prave doručak ili rani ručak od onoga što imaju. Hranu jedu s papira, rukama. Među njima je Ahmad iz Kabula, koji je engleski naučio radeći za američku vojsku.

- Želim otići u bilo koji centar odakle me neće deportirati. Mogu i prevoditi za organizacije. Bolje je da me nisu ovdje ni pustili, ako ovako izgleda život u Srbiji - objašnjava nam dok nam pomaže da komuniciramo s drugima.

Jedan sedmogodišnjak već mjesecima putuje s ujakom. Pored njega je potpuno sam trinaestogodišnjak… Na naše pitanje kako je moguće da su i djeca na ulici, naš sugovornik Gordan Paunović kaže da je tome tako iako su nedavno otvoreni kapaciteti za smještaj maloljetnih osoba u Novom Sadu, Beogradu i Nišu, napravljeni uz pomoć organizacije Save the Children.

- Na papiru je sve bilo idealno, ali u ovim centrima nema nikoga. Prazni su, a onaj u Subotici čak je zaključan. Nažalost, sistem nije osvojio poverenje maloletnih, tako da je broj onih koji su zaista uspeli da dobiju pravu zaštitu neproporcionalno mali. Deca radije ne izlaze iz okrilja ad hoc grupa sa kojima putuju, nego što ulaze u sistem socijalne zaštite - kaže Paunović i dodaje da se o kampu u Preševu već izvjesno vrijeme govori kao o mjestu odakle se ljudi deportiraju izvan Srbije.

- Proterivanje u Makedoniju ili Grčku neće trajno rešiti ničiji problem, sem što će migrant ponovno morati da plati nekome da mu pomogne da stigne na željenu destinaciju u Srbiji. Postoje mnogobrojne izjave migranata o tome da su bili deportovani iz Preševa, ali još uvek malo kredibilnih dokaza na osnovu kojih bi se mogao praviti pravni slučaj od toga. Sa druge strane, kamp u Preševu ima kapacitet od hiljadu kreveta i sada je skoro pun, što znači da ipak ima puno onih koji imaju poverenje - ističe Paunović.

U trenutku pisanja ovog teksta stigla je i vijest da je Beogradski centar za ljudska prava dobio informaciju o tome kako je patrola vojske i policije presrela sedam ljudi kod Bosilegrada, kojima je bio onemogućen ulazak u preševski kamp, pa su namjerno sprovedeni prema bugarsko-srpskoj granici i u šumi ostavljeni na temperaturi od minus 11. Među njima je bilo i dvogodišnje dijete.

Srbija ima pet stalnih centara za prihvat tražitelja azila i 14 prihvatno-tranzitnih centara, a prema podacima Komesarijata za izbjeglice, u sustavu je trenutačno 5413 migranata.

- Njih više od hiljadu uporno odbija da uđe u sistem i izrazi azilnu nameru, tako da su oni van sistema i manje-više ilegalno na našoj teritoriji, ali mi i dalje tolerišemo taj boravak ne bi li oni odlučili da uđu u sistem. Nemaju razloga da strahuju, jer ako izraze azilnu nameru, njihov slučaj će da se rešava, a azilna procedura nije kratka. Ne mogu govoriti o deportacijama, za to morate da pitate Ministarstvo unutrašnjih poslova i ako takvih deportacija ima, to onda rade oni. Mi smo zaduženi za migrante jedino onda kada se nalaze u sistemu i kada su smešteni u nekome od centara za azil. Niko ne može da bude deportovan dok čeka odluku o azilu. Jedan deo njih koji su na beogradskim ulicama je svestan da ne ispunjavaju uslove da dobiju azil, ni u Srbiji ni u nekoj europskoj zemlji - kaže nam Ivan Mišković, glasnogovornik Komesarijata za izbjeglice i migracije.

Za komentar smo zamolili i Vladimira Sjekloću, direktora Centra za kriznu politiku i reagovanje, organizacije koja je prisutna na terenu i koja blisko surađuje s UNHCR-om. Dobili smo sljedeći odgovor: ‘Iznenađen sam načinom na koji su pitanja postavljena i moram priznati da, iako je situacija na terenu više nego izazovna, osećam da tražite od mene potvrdu za Vaše špekulacije. Ukoliko bih Vam odgovorio na taj način, doveo bih u pitanje sve dobro što je nevladin ali i vladin sektor uradio i radi za ove ljude.’ Na naš upit što smatra špekulacijama, nismo dobili odgovor.

Prije ručka, ljudi izlaze iz prostorija, rupa, obližnjih soba. Disciplinirano formiraju red i čekaju na hladnoći. Ubrzo dolazi kombi njemačke organizacije, jedne od rijetkih kojoj su vlasti omogućile da distribuira pomoć. Većini drugih, pogotovo onima koje su samoinicijativno nastale, vlasti takav posao zabranjuju. Opet nam prilazi grupa mladih Afganistanaca. Dvojica, koja su željela ostati anonimna, kažu da su također probala prijeći hrvatsko-srpsku granicu.

- Policija nas je uhvatila i u jednom trenutku izuzetno kratko dovela u policijsku stanicu u Vinkovcima. To je bilo prije dva dana, 14. prosinca. Odmah nakon toga vratili su nas nazad i prebacili u Srbiju. Nismo imali pravo da govorimo - pričaju.

Pored nas se pojavljuje mladić i pokazuje nam zamotanu ruku za koju tvrdi da ju je povrijedio kada ga je policija uhvatila s grupom ljudi i postrojila ih na željezničkoj pruzi.

U provjeri ovih informacija, koje se sve češće pojavljuju u pričama među migrantima u Srbiji, kontaktirali smo ravnateljstvo hrvatskog MUP-a, koje nam je odgovorilo da ‘granična policija RH u okviru svoje nadležnosti poduzima mjere za zaštitu državne granice, kao i mjere na sprječavanju nezakonitih prelazaka državne granice i vraćanja migranata koji su nezakonito ušli u Republiku Hrvatsku. Također, policija je prilikom postupanja prema nezakonitim migrantima dužna poštivati njihova temeljna prava i dostojanstvo, te im omogućiti pristup sustavu međunarodne zaštite ukoliko im je takva zaštita potrebna, sukladno općim dokumentima o ljudskim pravima, EU acquisu i nacionalnom zakonodavstvu. Budući da Vaši navodi nisu ničim potkrijepljeni i ne mogu se provjeriti na temelju informacija koje ste dostavili, smatramo ih neutemeljenima.’

Prostor uvijek nepogrešivo govori o stanju u društvu. Činjenica da su ovi ljudi prepušteni na milost i nemilost vremenu, bolestima, represiji i da se nalaze samo nekoliko metara od prostora koji je država ustupila arapskim investitorima da sagrade tržne centre i stanove za bogate, nije samo metafora današnje Srbije, već i Europe. Priče migranata su slične, a u javnosti i medijima sve je manje prostora za ovakve teme. Nakon nedavnih terorističkih napada u Berlinu za očekivati je novi val antimigrantskih izjava i još više deportacija. Nasilna vraćanja s granice, oduzimanja i razbijanja mobitela, udarci i politika nepomaganja na svim granicama na putu migracija postaju sve češći i sve ih je teže provjeriti. Države u regiji s ovim ljudima igraju ping-pong, dok pravo i humanost ostaju onkraj zidova luksuznih gradilišta.

 

Davor Konjikušić rođen je 1979. godine u Zenici, BiH. Novinarstvom se bavi od 1997. godine kada je i upisao studij novinarstva prvo na Fakultetu političkih znanosti u Beogradu, a kasnije u Zagrebu. Od svojih studentskih dana radi za veliki broj medija uključujući VIN i Vreme, da si se od 2006. godine stalno zaposlio u tjedniku Novosti. Bio je polaznik stipendije Balkan Fellowship for Journalistic Excellence, koju organizira Balkan informative and Reporting Network u suradnji s fondacijama BOSCH i ERSTE. Na kraju programa osvojio je treće mjeto. Autor je nekoliko nagrađivanih dokumentarnih filmova, a od inozemnih medija pisao je za Spiegel, DerStandard, Le Monde Diplomatique...

Na Akademiji dramske umjetnosti završio je prediplomski studij snimanja i magisterij fotografije, na kojem je magistrirao s temom Fotografija i moć. U svojoj umjetničkoj praksi služi se fotografijom kao primarnim medijem za artikulaciju autorskog koncepta u kojem propituje odnose između osobnog i javnog, intimnog i društveno-političkog.

Za svoj rad je, između ostalog, 2013. godine nagrađen u kategoriji profesionalnog koncepta na festivalu Rovinj Photodays. Na istom festivalu je i 2016. godine nagrađen prvom nagradom u kategoriji umjetničkog koncepta. Na Slavonskom bijenalu je za svoj rad Sveti ljudi osvojio nagradu Ex Aequo. Radovi mu se nalaze u fundusu Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt.

Živi i radi u Zagrebu.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Fra Ma Fu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: