Ministar Pavić: Mirovine nisu ugrožene
U Nuernbergu devet hrvatskih inovacija nagrađeno medaljama
U istraživačko-razvojnu djelatnost lani utrošeno 2,9 milijardi kuna
U Gradskom društvu Crvenog križa Virovitica krv darovalo 34 darivatelja
Konferencija: 20-ak posto osoba s Down sindromom u redovnom obrazovanju
Na proljeće željeznicom od Bjelovara do Zagreba za manje od sat vremena
Građevinarstvo se oporavlja, ali nedostaje radnika

Priča o HDZ-u, priča o Hrvatskoj

Aktualnosti   |   Boris Pavelić/Novi list   |   12.05.2017.   | 427 pogleda
Priča o HDZ-u, priča o Hrvatskoj

Svaki novinar iz provincije zna priču o stranačkome ucjenjivanju – ali tek rijetki pronalaze dokaze. Jednostavna je to, crno-bijela priča, s najčešćom i najnesmiljenijom varijantom: gdje je HDZ na vlasti, posla nema bez stranačke iskaznice. I šlus!

Potpisani je novinar tu priču dosad mnogo puta čuo, za posve konkretne gradove i mjesta – ali ljudi šute, strahuju, čuvaju poslove i bližnje, ni anonimno ne žele svjedočiti.

Nadmeno bismo moralizirali kada bismo zamjerali tu šutnju: novinar dođe i ode, članak izađe i najčešće ne promijeni ništa, a čovjek ostaje gdje je i bio, u stiješnjenoj hrvatskoj provinciji, malobrojnoj, zaboravljenoj i zapuštenoj, gdje svak svakoga zna i mnogo bolje nego što bi trebao.

U takvim mjestima, osvete znaju biti podmukle i okrutne, skovane za dugoročnu štetu. I nevidljive, jer ono što u ovoj zemlji zovemo »javnim prostorom« sterilizirano je od pripovijesti o »sitnim« političkim ucjenjivanjima kakvih svugdje ima, ali ih je u zapuštenim sredinama teže zapaziti i spriječiti, ili im liječiti posljedice. Teže, premda nisu tek jedan život uništile.

Utoliko je vrednije, upravo povijesno vrijedno, jučerašnje otkriće novinarke Večernjega lista Renate Rašović. Domogla se pisanih uputa koje je stožer HDZ-ova kandidata za Ličko-senjskog župana Darka Milinovića, bivšeg ministra zdravstva i potpredsjednika vlade, dostavio članovima stranke u šest ličkih gradova uoči predizbornog skupa u ponedjeljak u Gospiću.

Rašović ih je objavila u izvornome, neredigiranom obliku, sa svim mnoštvom pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, a to nipošto nije nevažno, imamo li na umu histeričnu desničarsku »zabrinutost« nad navodnim »uništavanjem« hrvatskoga jezika.

Prenosimo dijelove toga tragikomičnog dokumenta: »Prikladno se odjenuti, jednobrazno, stariji mogu nositi na odjela kockaste kravate»; »Kada u dvorani se pojavi on, Pjer i Šutić« – Darko Milinović ne spominje se imenom, nego podrazumijevajućom šifrom »on« ili, dapače, »On« – »ustanite sa svojih sjedala, barjaktari neka razviju zastave, svirat će pjesma Gospić gazi sve, ona ista kada je Ivo Sanader dolazio, prionite dugom aplauzu, sve dok On ne prođe parketom i aplaudirajte sve dok ne sjedne.»;

»Kada voditeljica najavi dame i gospodo pozdravite 'čovjeka koji Zna kako' brzo ustanite sa mjesta i krenite u dugi aplauz, i počmite jako skandidati Dado, Dado, Dado...»; »Kada bude blatio protivnike, onda iz sveg glasa zviždite»; »Kada ga Škoro pozove da sa njim zapjeva Sude mi, pjevajte iz svega glasa.

Kada završe pjesmu opet se ustanite i veliki pljesak. Važno je uvijek razviti zastave da se vidi domoljubni štih, jer on to voli jer znate.»; »Na koncert je poželjno doći veseli, nikako u pripitom stanju. Šank u dvorani će raditi.»; »Očekujemo da ćete se pridržavati uputa i da će on na kraju biti zadovoljan«.

Tako, dakle, najsnažnija stranka ove zemlje upravlja svojim članovima. Hadezeovci bi svoj način vjerojatno branili tvrdnjom kako je dobra organizacija sam smisao stranačkoga organiziranja.

Samo, nije ovdje riječ o organiziranju – riječ je o zapovijedanju, zapovijedanju ljudima koje posve otvoreno smatraš, oprostite na izrazu, poniznim glupacima sklonim alkoholu. Pa koji bi to samosvjestan građanin, zaboga, bez krzmanja prihvatio da »iz sveg glasa zviždi kad On bude blatio protivnike«? Tko bi to, s imalo samopoštovanja, »prionuo dugom aplauzu sve dok On ne prođe parketom« i »sve dok ne sjedne«?

Tko bi se to, s trunkom dostojanstva, ponizno »pridržavao uputa« da »on na kraju bude zadovoljan«? Tko bi poslušao tako otvoreno ponižavajuće zahtjeve, pa bio ne znam koliki – kako to hadezeovci vole govoriti – »vjerni vojnik stranke«?

Nitko, dakako – ako nije ucijenjen. Ali, hadezeovci jesu ucijenjeni. Da su ucijenjeni pogodnostima, lijepo piše u Večernjakovu otkriću: »Iako je u utorak radni dan poželjno je ostati u gradu, jer svi koji radite u gradovima i općinama i županiji ne trebate se dolaziti rano na posao«. Ali ne samo pogodnostima, nego i njihovim naličjem – ta činjenica stidljivo proviruje iza ove cinično prijeteće ljubaznosti: »Srdačan pozdrav i vidimo se jer popisivati će se tko je došao«.

I bogme, nacija je u ponedjeljak navečer svjedočila impozantnome stranačkom skupu u gospićkoj sportskoj dvorani, na kojoj su – glasila je fraza jednoga drugog vremena – »razdragani članovi partije izrazili ljubav i odanost najvećem sinu naših krajeva«.

Ono što nacija, međutim, nije vidjela, istinska je istina o HDZ-u i državi koju je oblikovao: prikriveni strah svih koji »rade u gradovima i općinama i županiji«, te potisnuti sram i samoprezir ljudi koji su dopustili da im »On«, u ovome slučaju velikan Dado Milinović, eto – isključi mozak.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: