Ministar Pavić: Mirovine nisu ugrožene
U Nuernbergu devet hrvatskih inovacija nagrađeno medaljama
U istraživačko-razvojnu djelatnost lani utrošeno 2,9 milijardi kuna
U Gradskom društvu Crvenog križa Virovitica krv darovalo 34 darivatelja
Konferencija: 20-ak posto osoba s Down sindromom u redovnom obrazovanju
Na proljeće željeznicom od Bjelovara do Zagreba za manje od sat vremena
Građevinarstvo se oporavlja, ali nedostaje radnika

Pljesak za životno djelo

Priroda društva   |   Davor Suhan/Moja Rijeka   |   09.06.2017.   | 548 pogleda
Pljesak za životno djelo

Bez obzira na moju otvorenu podršku kurikularnoj obrazovnoj reformi jedan sam od onih koji uvijek staje u obranu našeg obrazovnog sustava, iz prostog razloga što smatram da su OPRAVDANE kritike našeg školstva na račun brojnih programskih nedostataka PRETJERANE.

Razlog tome je moje prosto filozofsko shvaćanje da su temelj obrazovanja ipak (i prije svega) dobri učitelji, a ne školski programi. A njih je u sustavu toliko dobrih da naše obrazovanje ne može biti loše. Dakle, podržimo promjene, krenimo naprijed – ali zato jer možemo i trebamo bolje, a ne zbog toga što nismo dovoljno dobri.

Ovo uvjerenje gajim još iz studentskih dana kada sam često imao prilike usporediti svoje tadašnje profesora sa njihovim uvaženim kolegama iz tzv. zemalja prvoga svijeta, koje nama iz drugog i trećega reda služe za nekakav uzor. Riječ je, dakako, o mojem osobnom, nekritičkom subjektivnom stavu, ali njega se nikako ne smije podcijeniti  – jer stečeni utisci o svojim nastavnicima koje studenti/učenici nose iz škole/fakulteta imaju uvijek svoju posebnu, nezamjenjivu vrijednost.  

Ma koliko šutjeli o tome, poštovanje vlastitih đaka najveća je nagrada svima koji su radni vijek proveli u razredu, i priznanje koje nema svoju cijenu. A to je u biti sukus ove današnje priče koja je u moru udarnih vijesti iz zemlje i svijeta isplivala na površinu dnevnih novina kao pravi biser.

Dirljiva gesta studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čija je slika ovih dana procurila u javnosti, malo je koga ostavila ravnodušnim, i samo u nekoliko minuta, barem nakratko, vratila dostojanstvo profesije na mjesto koje joj pripada.

Želim vjerovati, naivno jungovski, da je ovo bila spontana iskra duhovne inicijacije, bljesak kozmičke svijesti u kolektivnom nesvjesnom koji reformu školstva posprema u korijenu – tamo u srcima ljudskim, na višoj razini svijesti do koje niti jedna reforma školstva ne može doprijeti.

U samo četiri duge minute neprekinutog pljeska ovi mladi ljudi rekli su sve, i svaka riječ više o tome bila bi previše, osim nekoliko posljednjih rečenica, vrijednih koncentrirane pažnje, kojima se na kraju svojeg zadnjeg školskog sata ganuti profesor zahvalio svojim studentima na priređenom ispraćaju:

Znao sam uvijek da je fakultet tu zbog studenata, da je naš posao da radimo tu sa studentima i da to radimo tako da im pomognemo. Svaka čaša je različite veličine, svaka darovitost je drukčijeg oblika i drukčije veličine, ali treba pomoći svakom da napravi one korake koje on sam može napraviti. Tako sam ja razmišljao.

Kapa do poda, Učitelju.

 

 

Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priroda društva



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: