Čak 74 posto građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru
Premijer Plenković najnegativniji političar
Beljak: Postojeći politički sustav je potrošen- HSS će ponuditi nužne reforme
Europljani ove godine putovali iznad očekivanja, a 2018. planiraju i više
HGK podržava povećanje kvota za strane radnike
Istraga protiv Franje Lucića postala pravomoćna
Edo Maajka treći headliner Antivalentinova 3 u veljači u Domu sportova

Ovim putem, gospodine Fuis

Fra Ma Fu   |   Kristina Olujić   |   25.09.2015.   | 2219 pogleda
Ovim putem, gospodine Fuis

Franjo Fuis 1908-1943
Hrvatski novinar i književnik iz Virovitice, poznat po toplim i inspirativnim reportažama o „običnim ljudima“, u istraživanjima važnih mjesta nerijetko se koristio biciklom. Ovaj je profesionalni pilot poginuo u padu zrakoplova iznad Plitvičkih jezera, u okolnostima u koje je utisnuta doza nerazriješenosti.

Festival reportera i reportaže Frama Fu, Virovitica, 10-13.9.2015.

 Da se Franjo Fuis nekim čudom pojavio u Virovitici, na festivalu održanom u njegovu čast, tih rujanskih dana godine 2015-e, kada je sunce žmirkalo u dostatnim količinama, a svi, baš svi su bili složni da upravo ovako izgleda bablje ljeto, prepoznao bi svoj bicikl. To je, svakako, prvo što valja reći.

„Ta ovo je moj bicikl!“-najvjerojatnije bi uskliknuo tražeći razjašnjenje od entuzijastičnog utemeljitelja festivala. Motao bi se oko crnog bicikla većih kotača kod kojeg bi, unatoč očuvanosti, na prvu bilo vidljivo da ne upada ni na začelje današnje proizvodnje. Za Fuisa, čovjek je morao više vlastite sile unositi u vožnju, dok je imaginacijom i usredotočenošću nadoknađivao skromnije tehničke kapacitete fotografije koja je svoju dovršenost i onako ostvarivala tek u tekstu.

Umjesto odgovora,Utemeljitelj bi mu uputio jedan sveznajući osmijeh.

„Kako ste ga samo pronašli?“, zanimalo bi Fuisa.

„Nije važno kako nego zašto. Razliku između dobrog i lošeg festivala, i reportaže, čine detalji.“, rekao bi.

„Evo, ovim putem, gospodine Fuis...“ , nadovezao bi se kasnije i tamnošnji gradonačenik, umjesto uobičajene dobrodošlice. Dobrodošlicu bi on trebao zaželjeti nama, pomislio bi osviješteni upravitelj grada. To mjesto od dvadesetak tisuća duša, valja napomenuti, nastanjuje čak i poneki političar s ljudskim licem. U Fuisu bi sve vrilo od nestrpljenja pri pomisli da će se uskoro pred njim pokazati novo lice staroga znanca: trijema Slavonije.

Za potrebe milenijske fotografije, mnoštvo djece i odraslih nestrpljivo se namještalo i premještalo. Bilo je važno unaprijed određenim rasporedom i zajedničkim snagama na tlu oblikovati letjelicu, dobro vidljivu iz zraka. Desno od njih jedan dvorac izgrađen na prijelazu stilova, koji ima svoje varijante i u drugim gradovima, odvlačio je pažnju svojom ljepotom onima čiji grad nema svoju inačicu. U zraku i na dizalici jedan je čovjek skrbio o svakom detalju kako bi ovu gomilicu na zadatku sačuvao u slikovnom obliku. Na raspolaganju mu je bio puni raspon tehnologije i baš ga ništa nije moglo iznenaditi. Ali da se u „nekim čudom“ variranim okolnostima, u podnožju dvorca i kasnije, na fotografiji, pojavio on...

„Mama, mama...“

„Bez brige, striček neće pasti, to si me već pitao...“

„Ali, mama, Franjo Fuis je ovdje.“

Jedna od majki koje su tek večer prije objasnile djeci tko je bio Franjo Fuis, prije nego što su ih ujutro zapakirale u čisto ruho i otposlale u grad sa tim saznanjem, na to se ne bi ni okrenula. Čast izuzecima, odraslima je ideja o čovjeku iz 1943-e u 2015-oj poput jedne poznate pomisli. One o crtežu udava koji je u svojoj unutrašnjosti sačuvao prethodno pojedenog slona. Zamislite, za njih je to šešir. U međuvremenu, Franjo Fuis već bi daleko odmaknuo na svom biciklu.

Tko zna što bi bilo da se našao na tom okupljalištu, okrenuo prema gomili, iskoristio razglas koji bi mu se pojavio u ruci i rekao: „Lijepo ste to osmislili, ali zar ne bi bilo bolje da ste umjesto aviona oblikovali bicikl? Razumijet ćete, meni je bicikl, ipak, na kraju postao draži“.
Virovitica bi, na to, nekako progovorila iz svakog kutka centra grada, kao i okolnih ribnjaka. I konji bi se oglasili, kao kada bi ih netko ošinuo bičem zbog neposluha. Možda bi se na zidu najstarijeg lovačkog imanja u Europi pomaknula i slika jednoga poznatog pokojnika koji je zaokrenuo povijest. Koliko bi samo bilo sveopće vike i dernjave, nevjerice i žurnog traženja na milenijskoj fotografiji koja bi kasnije išla od ruke do ruke!

„Ja ga na fotografiji ne nalazim“, rekao bi netko.

„Ni ja, ali ne mogu naći ni sebe.“, glasio bi odgovor.

Kao što je rečeno, Franjo Fuis već bi daleko odmaknuo na biciklu, gibajući se po zaraslim stazama svoje Virovitice.

Da se pojavio ispred dvorca u trenutku u kojem se tamo pjesmom dodatno naglašavao posebni osjećaj oko svega, možda bi im se i pridružio, možda bi smirio i članove virovitičke Češke besede čija se pjesma čekala, no, oni se nikako nisu pojavljivali. Kao da su oni ti, a ne Fuis, kojima se nije bilo lako uputiti odande. Na njega se ne bi mogli ljutiti zato što ih se nije čekalo.

Mogao se ušetati taman na vrijeme u jedan virovitički podrum, do kojeg uspon vodi odmah iza crkve. Vinski se podrum u taj čas pretvorio u prostranu koncertnu dvoranu iz koje se dugo u noć mogla čuti tamburica. Da se tamo ugurao među domaćine i pridošlice, između dvije bi pjesme čuo i rasprave o vinu.

„Vino svakoga kraja mora sačuvati svoju izvornu aromu, ne smijete ju ugušiti umjetnim sredstvima“, govorio je jedan od onih koji su u Viroviticu došli iz grada koji se prostire na većoj površini ali kojim vladaju uobičajene zakonitosti, sasvim uklopljene u tijek stvari. Taj je ljubitelj umjetnosti i vina o vinu pripovijedao baš kao što je to činio i o teatru nekoliko sati ili pak trenutaka prije, kada je u govor vratio izgubljenu razliku između visokog i niskog u kazališnoj umjetnosti. Većini je prisutnih pasalo svako vino, posebice nakon kazališnog komada koji je poslužio svojoj zabavljačkoj svrsi. Ipak, godilo je kada je netko umio znalački učiniti razliku.

„Iako vaše riječi zvuče smisleno, zanimljivo je da nam to još nitko nije rekao“, napomenula je ona koja je bila zadužena za različitost sorti i okusa.

„Gledajte, ja sam uvjeren da će vam od deset ljudi, njih devet reći da je sve besprijekorno. Na vama je da odlučite na koga ćete se osloniti, jednoga ili devetoricu. Na vama je da izaberete između stalnih ili usputnih poklonika.“, rekao je on vinarici, nastavivši izlaganje.

Ona ga je slušala, povremeno se ipak zanoseći u vlastitim mislima. Djelovala je kao netko tko zna primiti kritiku i učiti od onih koji znaju prepoznati vrijednost. Razmišljala je o 2015. koja mora biti bolja i od 2012. Grožđe je već zrelo. Znala je što joj je činiti. Ne smije se više čekati, u berbu treba ići već sljedeći tjedan.

Fuis bi ju bio sposoban izvući iz razmišljanja o ljubičastom i zelenom voću, čiji bi miris iz 2015-e, između ploda i vina, gotovo već mogla osjetiti i u unutrašnjosti toga podruma. On bi se, da se „nekim čudom“ našao među tim ljudima mogao u tom trenutku uključiti i reći:
„Ni uz najbolju volju ne mogu reći ništa o tome kakvo se vino točilo prije tri godine ali sada vam želim sreću. “

Možda bi u nastavku te rečenice dodao i ovo:
„Čovjek će lakše pronaći nešto ako zna što traži.“

Ili ipak ne. Potencijalno bi osjetio, iako ga dugo, dugo nije bilo, da bi ovakva misao u ovom vremenu zazvučala kao kada bi jezik vlastitih ali nekadašnjih reportaža pokušao zamuljati onim što bi čuo i vidio ovdje. Bilo bi to vjerojatno sasvim dovoljno, možda bi baš tada osjetio zamor. Ne bi bilo lako ni izbrojati koliko bi se ljudi uplašilo njegove pojave, a koliko bi njih bilo otvoreno tom iskustvu.

U to ime, pustimo Franju Fuisa da se onim istim „nekim čudom“ kojim se i pojavio, polako iskrade iz grada. Virovitica će dugo šaptati o ovome ali nitko nikome, i onako, neće vjerovati. Potom će grad opet usnuti, ljuljat će se lagano od festivala do festivala, dok se ponovno nešto ne pomakne.

 (...)

 Da je Franjo Fuis kasnije mogao čitati objavljene novinske tekstove o Festivalu reportaže i reportera u Virovitici, tko zna kako bi mu legao taj jezik pohvale. Bi li se osjećao kao, kako je napisano, višestruki putokaz ili bi samo pomislio da je putokaza falilo one noći u avionu kada je 1943. naprasno prekinut njegov mladi život. Krivo bi moglo biti njegovo pridruživanje partizanima, ako je toga pridruživanja uopće bilo. Različiti ljudi, naime, misle različite stvari. Nešto se moglo i dogoditi s gorivom u tom avionu, ali nije potrebno da Fuis postane gorivo za stara i nova svrstavanja. Tko zna što bi taj ljubitelj bicikla i „običnih ljudi“ mislio o tome da se i danas raspravlja o pravoj i krivoj strani, da su ideološki bunkeri puno očuvaniji i od dobre reportaže i od dobre novele, koja se sada naziva short story.

Nemoguće je pojedinca istrgnuti njegovom vremenu, čak ni ako to čovjeku treba za nešto nalik stilskoj vježbi koja provjerava što od novinskih fakata može ući u književnost. „Vremena se mijenjaju, ljudi ne. Oni su uvijek dobri ili loši“, rečeno je. To nije posve točno. Ne postoji vrijeme bez ljudi, kao ni ljudi bez vremena koje je uvijek i u njima. Kako bi se sačuvala poneka nit tradicije i kontinuitet koji je odveo od „starinske reportaže“ do „jezika novih medija kojeg tek treba iznaći“, potrebno je dobro upamtiti jednu staru, poznatu misao:

Mi smo poput patuljaka na ramenima divova. Ako i vidimo više stvari i dalje nego oni, to nije zbog izoštrenosti našega vida ili naše vlastite veličine, nego zato što su nas oni podignuli.“[1]

Ti se divovi ponekad nalaze i među „običnim ljudima“.

[1] Ako je vjerovati izvoru, ovako glasi izvorna formulacija naknadno često varirane misli. Autor je Jean de Salisbury u trećoj knjizi Metalogicon-a.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Fra Ma Fu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: