Hrvatski sabor u četvrtak o poljoprivrenim temama
Sabor: Uz izlazne, mogu se ograničiti i ulazne naknade banaka
Komadina pozvao SDP-ovce da se prihvate posla umjesto
IDS predlaže zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, HNS to podržav
Grbin zatražio da se oglase ništavim statuti udruga s ustaškim pozdravom
Procijepljenost djece protiv ospica, rubeole i zaušnjaka pala ispod 90 posto
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

Objavljujemo rad Ivana Fuisa Na putu s putopiscem ovjenčan nagradom za najbolji dječju putopis na natječaju Putositnice 2017.

Fra Ma Fu   |   Ivan Fuis   |   30.08.2017.   | 361 pogleda
Objavljujemo rad Ivana Fuisa Na putu s putopiscem ovjenčan nagradom za najbolji dječju putopis na natječaju Putositnice 2017.

Ljeto je. Većina mojih prijatelja je sa zvukom posljednjeg školskog zvona poslala školske torbe na zasluženi dvomjesečni odmor i naoružani ručnicima i sunčanim naočalama, sa slušalicama u ušima krenula u svoja morska osvajanja. Mene mojih pet zavodničkih minuta čeka sredinom kolovoza kad su manje gužve, a cijene ljetovanja povoljnije. A, do tada svakodnevno odlazim u svoju oazu u dvorištu jedinog turopoljskog dvorca koji se nalazi u mom rodnom Lukavcu. Sjednem pod vrbinu bogatu, gustu i široku krošnju koja me poput kišobrana štiti od ljetne žege i iznenadnih ljetnih pljuskova i putujem…. Još u meni žive sjećanja na prošlogodišnje uzbudljivo, zabavno, zamršeno i stvarno ludo putovanje s Kokom i Ivanom Kušanom. Po ne znam koji put dizali smo uzbunu na Zelenom vrhu i spašavali sliku dame zagonetnog osmijeha po Parizu.

Ove godine krenuo sam na put s „ ludim sanjarom“ iz Virovitice, rodnog grada moga tate. Neodoljiva je bila ponuda proći biciklom kroz Hrvatsko zagorje, Prigorje, Podravinu i Slavoniju i to prije drugog svjetskog rata. Kako u zadnje vrijeme mora biti sve po mom, pa bilo to i naopako, tako je i na ovom putovanju cilj postao početak, a početak cilj.

Stojim ispred starog dvorca koji je nekada pripadao obitelji Pejačević. Teško mi je povjerovati da je to isti onaj dvorac oko kojeg se svake zime, kad nas ugodno iznenadi snijeg, sanjkam i grudam s tatom, stricem, braćom, sestrom i bratićima. Stari, oronuli zidovi bez srama odaju godine ovog najvažnijeg simbola Virovitice. Oko njega je stari park čije visoko i stoljećima staro drveće čuva tajne mnogih virovitičkih Romea i Julija. Po granama drveća penju se i na njima ljuljaju djeca koja svojom vriskom nadglasavaju ptice dok uvježbavaju neku novu pjesmu. Odjevena su u košulje nekoliko puta veće ili manje od njih, hlače koje na koljenima imaju desetak zakrpa i cipele koje se jedva drže za svoj đon. Druga , mlađa djeca iskoristila su debela stabla za igru skrivača ili rata. I ulice su drugačije. Popločane, sa žutim rubovima odlično su mjesto za igru špekulama. Nema opasnosti jer promet nije gust. Tu i tamo neki biciklist i zaprežna kola koja su vozila mladence na trg ispred crkve svetog Roka, zaštitnika Virovitice. Pokušavam vidjeti poznata lica, prepoznati kuću svoga djeda i bake. Ne uspijevam! U zgradi u kojoj je rođen moj tata nalazi se nekakva zadruga. U tom trenutku prilazi mi visok, zgodan i šarmantan gospodin između 25 i 30 godina. Odjeven u ležerno, sivo, pomalo sportsko odijelo gurao je neobičan, starinski bicikl pokraj sebe. Na leđima je imao ruksak, na glavi francusku kapu i izgledao je baš cool. Osvojio me na prvu. Ne znam je li to zbog nasmijanog lica ili velikih, smeđih, vedrih i znatiželjnih očiju.

„ Ja sam Franjo Martin Fujs ili ako ti je lakše Fra Ma Fu“ – reče toplim i vrlo ugodnim glasom.

„ Ja sam Ivan Fujs“ – rekoh svoje ime pomalo sramežljivo, a pomalo ponosno.

„ I ti si Fujs? Kako to da te ne poznajem? –upita .

„ Ja sam prapraunuk tvoga brata“ – rekoh odvažno.

„ Ma da ? Baš prapraunuk? A, ja mislim da si ti velika šaljivdžija!“ –reče kroz smijeh – „ Sjedaj na bicikl! Kasnimo već u samom polasku!“

Na izlazu iz Virovitice nalazi se Korija. U Koriji, kao i u drugim selima oko Virovitice, vidio sam mnoge male, trošne, zemljane i blatom ljepljene kuće oko kojih su se igrala bosa i skromno odjevena dječica. Bile su to kuće doseljenika koje je glad natjerala da ostave svoj zavičaj. Živjeli su tu Zagorci, Banačani, Ličani, Hercegovci i Mađari. Kuće domaćih stanovnika izgledale su drugačije, bile su to malim crvenim ciglicama zidane kuće u čijim su se dvorištima šepurile patke, guske i kokoši. Neke od tih kuća činile su mi se vrlo poznatim.

Pitomača je grad koji stoji na granici „ kajkavske zemlje“. Prepoznat ćete je po velikim, kičastim kućama i vrlo upadljivim bojama fasada. Još će vam nešto zasigurno privući pažnju. To su fasade s kojih, ispisan jakim bojama i lošim rukopisom ( nije ni moj oličenje krasopisa ), svako malo iskoči neki racak, gusak, rodijo se ili živijo. U Pitomači žive bogati Romi koji sjednu ispred svojih kuća i znatiželjnim pogledima ispraćaju svakoga putnika i prolaznika. No, na ovom putovanju umjesto u bogatim kućama nađosmo Rome kako žive u „kućama od blata“. U međuvremenu se spustila kiša, lijevalo je kao iz kabla. S kišom se udružila i oluja. Morali smo se skloniti u „kuću“. Začas nas je opkolilo mnoštvo žena, musave, čađave i razdragane djece. Blizu nas sjela je krezuba starica i gospodar kuće. Bilo je očito da imaju opasan plan da na nama dobro zarade. Ne pruža im se takva prilika svaki dan. Ubrzo smo saznali o čemu se radi. Moj rođak, gospodin i putopisac morao je prema običaju kumovati gospodarevu jedincu i staviti mu nešto „na zub“. Tako nas je ovaj bijeg od oluje i kumska čast stajala 20 ondašnjih dinara.

Na izlazu iz Pitomače dočekala nas je pitoma Podravina. Kuće, ulice, dvorišta i ljudi odavali su da smo došli u kraj pun prirodnih i kulturnih raznolikosti i bogatstava. Podravina je bila poznata kao „Hrvatska Sahara“ koja se prostire od Molva do Pitomače. Na poznatim podravskim „peskima“ raslo je stepsko bilje. Raj za oči, ali ne i za bicikl čiji su kotači propadali na pješčanom putu. Stavili smo ga na ramena i krenuli dalje. Iz svog ruksaka Franjo (već se dovoljno poznajemo da se zovemo po imenu) je izvadio fotoaparat da ovjekovječi ovaj neponovljivi prizor. Vidjevši ga, na vrh jezika mi je bilo da mu kažem da sam sličan vidio u tehničkom muzeju. Na sreću, nisam ništa rekao. A, Franjo, koji je bio vrlo topla i jednostavna osoba, s lakoćom je pronalazio sugovornike. Jedan podravski seljak ispričao nam je zanimljivu prošlost ovog kraja koji je nekad bio more, pa močvara, pustinja i na kraju plodno tlo na kojem su živjeli vrlo radišni ljudi. S ponosom je ispričao legendu o „picoku“ po kojoj je Đurđevac dobio nadimak „Picoknland“ i o školi u koju je nekad išao i Petar Preradović. Ima Podravina i pokojeg čudaka – bogatog prosjaka. To su oni ljudi koji spavaju na milijunima, a žive i umiru u bijedi i siromaštvu.

Putovali smo kroz mnoga mjesta. Svako ima neku svoju posebnost. Zelina je poznata po lijepim curama, zelenilu i kući Dragutina Domjanića. Čakovec je grad Zrinskih. Ivančica je u svojoj unutrašnjosti skrivala ugljen do kojeg se dolazilo uz puno rada i napora. No, nije to ništa za vrijednog zagorskog čovjeka. Podno Ivančice, u Bednji živjeli su lončari i izrađivači škrinja za udavače. Meni, mladom tamburašu, posebno je bilo lijepo u Krapini, kolijevci „kajkavske popevke“. Ponosni su Krapinčani i na svoja vina koja im pomažu bolje „popevati“, na svoje cehove, Ljudevita Gaja i „krapinskog čovjeka“. Iz Zagorja su potekli mnogi velikani na koje smo vrlo ponosni. S velikim zanimanjem slušao sam pripovijedanje svoga rođaka o Ksaveru Šandoru Gjalskom i Matiji Gupcu kojeg je opisao kao“čovjeka s dušom iz seljačkih kolibica i idejama dostojnih kraljeva.“ Bio je poseban doživljaj sjediti u sjeni „Gupčeve lipe“ u Gornjoj Stubici“ i uz Sutlu koja u ritmu izmjenjuje glasno žuborenje i tiho šumljenje. Nekad je kažu tamo stajao i kamen na kojem je Mihanović „peval hrvacku himnu“. Naša zadnja postaja bila je Marija Bistrica. Iznenadio me veliki broj hodočasnika iz Zagreba koji su preko Medvednice došli izreći svoje molitve svojoj vjernoj zaštitnici. Dobio sam i licitarsko srce kao uspomenu na ovaj kraj, na svog slavnog rođaka i nezaboravno putovanje.

Prešavši Medvednicu, vratio sam se u svoj zavičaj i svoj svijet. Sjedio sam ispod žalosne vrbe i držao vrijednu knjigu. Učinilo mi se da je moj praprastric još uvijek pored mene. Ispred nas je stajao zaštitni znak mog sela i cijelog Turopolja – dvorac poznat kao Stari grad Lukavec. Nekad se moj zavičaj zvao Zagrebačko polje. Danas se zove Turopolje, a ime nosi po pragovedu tur. Hrastova šuma, močvare i polja bila su dom ovom europskom bizonu koji je još u 18. stoljeću iščeznuo iz mog zavičaja. Kažu da se danas slobodno kreće hrastovim šumama u Poljskoj.

Dvorac Stari grad Lukavec izgrađen je u 15. stoljeću od drveta, a današnji izgled dobio je u 18. stoljeću. Služio je za obranu od Turaka i za sastanke – spravišća turopoljskih plemića. Radnju svog povijesnog romana „Kći Lotrščaka“ u naš dvorac smještala je Marija Jurić Zagorka.

Na ulazu u dvorac stoje velika stoljetna drvena vrata načinjena od hrasta koji je rastao u glasovitom turopoljskom lugu. Lug je dom mnogim životinjama: zečevima, srnama, jelenima, divljim svinjama i poznatoj turopoljskoj svinji. Hrast je jako važan Turopoljcima jer njegov plod hrani njihove svinje, njegovo deblo služi za gradnju hiža, čardaka i dvoraca, a njegove grane za grijanje. U lugu živi i mogut, visoki, snažni i dobri šumski vilenjak s velikim šeširom, koji snažnim rukama svinjama žir otresa i tjera oblake na drugu stranu da Turopolje od tuče sačuva. I vile i vještice se skrivaju u lugu. O njima saznajemo puno toga na Legend festu koji se svakog ljeta održava u dvorcu.

Jurjevo je jedan od najvažnijih događaju u mom zavičaju. Nalazi se i pod zaštitom UNESCO-a kao dio svjetske nematerijalne baštine. Proslava traje nekoliko dana. Puca se iz topa, pali se veliki krijes, a ples i pjesma mnogih kulturno - umjetničkih društava dočaravaju nam ljepotu i bogatstvo naše povijesne i kulturna baštine. U KUD –u Stari grad Lukavec sviramo moj tata, brat i ja. Svatko svira drugi tradicionalni instrument. Tata svita bugariju, brat brač, a ja bisernicu. Na taj način i mi postajemo čuvari naše baštine. Na proslavi Jurjeva mogu se vidjeti odore mnogih povijesnih postrojbi iz užeg i šireg zavičaja. Zanimljive su kubure i pucanje iz njih. Turopoljski banderij posebna je povijesna postrojba koju sačinjavaju turopoljski plemenitaši. Prepoznatljivi su po crvenoj marami – podgutnici. Lukavec je ponosan na svoje plemenitaše. Nekad je bio središte Plemenite opčine turopoljske na čijem je čelu bio župan. I danas se bira župan. Iako je to simbolična titula, velika je čast biti izabran.

Nad Lukavec su se nadvili crni oblaci. Vjetar je snažno zaljuljao grane vrbe ispod koje sam sjedio. Morao sam poći. Nedaleko dvorca živi nekoliko romskih obitelji. Počeh se sam sebi smijati jer sam se sjetio romskog kumstva iz Pitomače. Pogledao sam prema Sljemenu. Na mjestu gdje Medvednica uvijek nešto tiho nebu šapuće primijetih sjenu bicikliste kako mi maše i nestaje u gustom oblaku.

Putopis „Na putu s putopiscem“ jedan je od pet najuspješnih radova 5. Natječaja za najbolji dječju putopis Putositnice 2017. Na natječaj je stigao 71 rad iz cijele Hrvatske. Ivan Fuis, učenik OŠ „Eugena Kvaternika“ iz Velike Gorice za nekoliko dana krenut će u 8. razred. Mentorica mu je bila Melita Delić. Nagrada je dodjeljena na svečanosti u koprivničkoj dvorani Domoljub, u svibnju ove godine.  Natječaj Putositnice posvećen je putopiscu Antunu Nemčiću Gostovinskom. Prvi je to književni natječaj u žanru putopisa na nacionalnoj razini s namjerom trajnog promoviranja Nemčićevog književnog rada. Organizator je Osnovna škola Antun Nemčić Gostovinski.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Fra Ma Fu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: