Nazovi Mirjanu
Zvuči poznato da je svega na svijetu bilo i da će svega biti, da je sve u jednom hipu nestalo kao da nikada uopće nije bilo. Novine su prepune svakodnevne senzacije s bezbroj laži koje danas vladaju čovjekom. Moral, ljepota, novac, politika.....a po nama padaju sjenke ljudskih slabosti. Uznemirene su blistave ljudske oči. I možda sam suviše subjektivna i možda me preplavila toplina osjećaja kad gledam na razmak od četrdeset godina. Nije to malo. Naprotiv. Puno je za ljudski vijek ali i za povijest virovitičkog novinarstva.
U Informativnom centru Virovitica, četrdeset godina samozatajno i nenametljivo radila je profesorica i novinarka Mirjana Vodopić. S mjerom, uvijek profesionalno i s puno ljubavi odrađivala je bezbrojne zadatke. Bilo je ugodno čuti njezin topao i nježan glas na valovima radio-postaje, u vijestima ili pak u emisijama o kulturi i ozbiljnoj glazbi, pročitati osvrte s njezinim potpisom. Malo je događaja u gradu i županiji koje ona nije popratila. To znaju svi umjetnici, učenici, ravnatelji, političari......
Malo je onih o kojima Mirjana nije pisala ili pak izgovorila njihovo ime u vijestima, ugostila ih u prigodnim emisijama. Poput anđela uvijek je bdjela nad kulturom i bezbrojnim događanjima grada. Došla bi neprimjetno. Pojavila se, obavila posao i nestala. I sve je bilo zabilježeno. Uvijek. I zauvijek. Na veselje i za sjećanje svima.
Često bi joj se pojedinci kasno javili, pozivali je u zadnji tren, nazivali na posao ili privatno u svako doba dana ili noći, samo da objave vijest o njima. Ona je uvijek sve stizala. Bez ljutnje i pogovora. Primala je i bezbroj pisama, ponekad s čudnim zahtjevima, s molbama da se nešto objavi. Svima je bilo važno da im ime bude u Virovitičkom listu, a na vrhuncu panike bila je ključna rečenica: Nazovi Mirjanu !
I tako četrdeset godina. Bez mrlje u svom dugogodišnjem radu Mirjana je srasla sa svojim gradom, s ljudima i događajima. U novinarskom pozivu bila je i ostala svoja. Ona sama. Uzor.
A mi ? Gdje smo se to izgubili ? U kakvom vremenu i prostoru? Možda bi bilo ni više ni manje nego pristojno našoj Mirjani, ženi, profesorici i nadasve vrsnoj novinarki pokloniti umjesto darova i prigodnog oproštaja nešto više teksta u kronologiji, na duplerici Virovitičkog lista , jer ona to zaslužuje. Ili možda nisam u pravu?
Sigurna sam da njoj i nije važno to priznanje jer ona dobro zna da je priznanje formalnost ali nakon četrdeset godina besprijekornog rada Mirjana ga zaslužuje.
Na kraju, u ime mnogih istomišljenika i u svoje osobno, umjesto - Nazovi Mirjanu! - kažem, Mirjana hvala ti za sve.
