Medvjeđa usluga desnici

Je li desno - glupo? Jesu li desničari primitivci?«. S ta dva pitanja jučer je Večernji list najavio današnji okrugli stol o hrvatskoj desnici, organizirajući ga kao nastavak rasprave pokrenute »Večernjakovim« nedavnim izdanjem, knjigom »Iz desne perspektive« filozofa Nevena Sesardića .

Na skupu će govoriti intelektualci raznih struka, pa je očito da Večernji list planira serioznu raspravu o sveprisutnome, a istodobno misterioznom fenomenu - desnici u Hrvatskoj. 

   No već spomenuta pitanja, kojima organizatori nastoje zagolicati javnost, svjedoče o dijaloškome podbačaju, ako ne već i o kolektivnome osjećaju niže vrijednosti u onih što su spremni stati iza štita »hrvatskih desničara«. Zašto bi, naime, desno bilo »glupo«? I zašto bi desničari bili »primitivci«? Kada je itko išta takvo rekao?

Tvrdi li netko da je Franjo Tuđman, stup desnice u posljednja dva desetljeća, bio glup? Štoviše, tvrdi li itko da je Tomislav Sunić »primitivan«? On naime jest posvećen antiliberalnoj, ekstremnoj političkoj desnici, ali »primitivan« vjerojatno nije.

Rasprava o tome je li desnica glupa i primitivna, a još više jesu li takvi ljudi koji se izjašnjavaju desničarima, ne može uroditi zaključcima kakve organizatori valjda žele dobiti.

U tom je smislu zanimljiva Sesardićeva knjiga. Neven Sesardić, zajedno s kolegama koji su odbacili marksizam, još je osamdesetih uživao poštovanje studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, jer ih je učio mišljenju posve različitom, a intelektualno nadmoćnom tada dominantnoj praksisovskoj filozofiji, očito jalovom svakome tko je tragao za vezom filozofije i politike.

Početkom devedesetih otišao je iz Zagreba, ostajući medijski prisutan rijetkim novinskim kolumnama u kojima je žestokim riječima napadao zagovornike Haškoga suda, aktiviste za ljudska prava i sve koji su, mimo vlastite volje, utrpani u golemi medijski koš »hrvatskih ljevičara«.

I sada je Večernji list te Sesardićeve kolumne ukoričio u knjigu »Iz desne perspektive - s političke desnice protiv tvrdih ljevičarskih uvjerenja«, predstavljajući je kao neku vrstu temeljnoga analitičkog štiva za obnovu desnice u Hrvatskoj. 

Ali ona to nije. Sesardićeve kolumne nisu pisane da dugo traju. Nije to štivo o idejama, nego o ljudima i događajima. Tekstovi su ljutiti, mjestimice i osobni, pa se nameće dojam kako autor ne odolijeva porivu za osvetom bivšim kolegama.

Ne tvrdimo da za to možda nema razloga - kao što ne tvrdimo da je praksis vredniji od Poppera - ali analitička vrijednost Sesardićevih kolumni otprilike je podjednaka zemljopisnoj udaljenosti s koje ih je autor pisao; do istinskoga objašnjenja ovdašnje zbrke političkih ideja one naprosto ne dobacuju.

Štoviše: neusporedivo vrednijih, analitičnijih i dobronamjernijih tekstova o ovdašnjoj desnici objavilo je samo srce takozvanoga hrvatskog ljevičarstva, list koji čitate i »Feral Tribune«, a da se nisu jagmili za rodonačelništvom ikakvoga novog početka; dapače. Inicijativa Večernjeg lista, dakle, može biti zanimljiva, ali teško da će nadrasti nespretan spoj pogrešne reklame i pomanjkanja analize.