Mrsić: Vlada isplaćuje dug pripadnicima HVO-a temeljem nezakonite odluke
RBA: U travnju nastavljen trenda rasta zaposlenosti koji traje od ožujka 2015.
Uskoro produženje nogostupa i biciklističke staze u Bilogorskoj ulici
Miletić (IDS) osudio šovinističke izjave Milijana Brkića
Upisi u vrtić do 15. svibnja
Na ovogodišnjoj Norijadi Jole, Radiology i DJ Petra
Do 18. svibnja otvorene su prijave za natjecanje orača

Ivan nakon mononukleoze više nije osjećao noge. 22 godine kasnije, još uvijek pokušava normalno hodati

Aktualnosti   |   Rašeljka Zemunović/Telegram   |   18.04.2017.   | 1206 pogleda
Ivan nakon mononukleoze više nije osjećao noge. 22 godine kasnije, još uvijek pokušava normalno hodati

Bila je sredina listopada 1995. godine; Ivan Šabarić je nekoliko tjedana ranije krenuo u peti razred. Mama ga je jedno jutro pokušavala probuditi za školu. Kao i svaki dan, oko 7, ali on ovaj put nije mogao ustati. Osjećao se polomljeno, glava ga je luđački boljela. Mama je inzistirala da ustane, nešto mu je vikala iz kuhinje. Nije uspio razabrati što točno, zna samo da je spominjala kakao koji se hladio. Nije joj mogao odgovoriti, bio je preslab. Nakon nekoliko minuta mama se pojavila na vratima sobe i shvatila da je mali bolestan. Uzela je toplomjer i izmjerila mu temperaturu: 39,5. Očito je pokupio neku virozu - piše Telegram o životnoj priči našeg sugrađanina.

Dala mu je Ibuprofen i rekla da danas ne ide u školu. Nije dramatizirala, očekivala je da će mu se temperatura spustiti kroz pola sata. Međutim, nije. Tri sljedeća dana proveo je u polu-bunilu. Četvrti je počeo već ozbiljno buncati. Pričao je o nekim događajima s ljetovanja na Braču, molio je mamu da mu donese masku i peraje. Tada ga je mama odvela u virovitičku bolnicu. U bolnici je proveo sljedećih desetak dana. Ležao je na pedijatriji. Prvi tjedan stanje mu je bilo rizično. Doktori nikako nisu uspjeli spustiti temperaturu koja se kretala između 39 i 40 stupnjeva.

Ivan se uopće ne sjeća boravka u virovitičkoj bolnici. Mama mu je rekla da je cijelo vrijeme nepomično ležao u krevetu. Bio je spojen na aparate za održavanje životnih funkcija. I dalje je buncao i odbijao hranu. Nakon deset dana doktor je mami rekao da je kod Ivana potvrđena infektivna mononukleoza, popularno poznata i kao kiss disease, odnosno bolest poljupca. Djeca se najčešće zaraze preko igračaka, koje su bile inficirane slinom. Mononukleoza se najčešće manifestira umorom, a ponekad i vrućicom, upalom ždrijela i povećanim limfnim čvorovima.

Pokušao je bar malo pomaknuti noge. Nije uspio

Kod više od 90 posto pacijenata povlači se nakon mjesec dana i ne izaziva nikakve komplikacije. Ponekad može uzrokovati prsnuće slezene i upalu srčanog mišića, a u iznimno rijetkim situacijama izaziva neurološke komplikacije. Ivanovu mamu, međutim, doktori su upozorili da bi moglo biti ozbiljnije. Posumnjali su da mu je mononukleoza izazvala paralizu. Sljedećeg jutra hitnom su ga prebacili na zagrebačko Rebro. Prva dva tjedna ležao je na intenzivnoj, gdje je polako počeo dolaziti k svijesti. Tamo su nastala njegova prva sjećanja. U izmaglici se sjeća mamine figure na stolici pokraj kreveta.

Stalno mu je nešto govorila. Ponavljala je da se ne boji, da će sve biti OK. U nekom trenutku Ivan je shvatio da ne može micati nogama. Promatrao je svoje nepomično tijelo i pokušao se koncentrirati kako bi bar malo podigao nogu; prvo lijevu pa desnu. Ništa. Ostale bi ispružene na krevetu. Nakon dva tjedna njegovo zdravstveno stanje polako se počelo normalizirati. Počeo je prvo osjećati noge, a onda ih, malo pomalo, i micati. Tada je napokon saznao svoju dijagnozu. Mononukleoza je kod njega izazvala spastičnu paraparezu, kako se naziva stanje djelomične oduzetosti nogu.

Ovakva posljedica je iznimno rijetka, događa se kod jednog od 100 tisuća oboljelih pacijenata. Ivan će se buduće otežano kretati, mogao bi imati problema s ravnotežom, ali i s ukočenošću nogu. Prošlo je više od dva tjedna, otkako je prebačen u Zagreb, kada je u Ivanovu sobu uletjela jedna mlada fizioterapeutkinja. Tu mladu ženu zadužili su da ga ponovno nauči hodati. Najprije ga je stavila u sjedeći položaj, a onda ga je počela polako uspravljati. Ivan je još uvijek bio slab. Mislio je da njegove noge neće izdržati težinu tijela. Plašio se da će noge popustiti. Žena je bila neumoljiva.

Rehabilitacija u Varaždinskim toplicama

Govorila mu je da se ne plaši. Ona će stajati pokraj njega i uhvatit će ga ako krene padati. Ivan je naposljetku uspio napraviti jedan korak. Fizioterapeutkinja je bila euforična, ponavljala je kako je ovo fenomenalan uspjeh koji ukazuje da će uskoro sigurno ponovno naučiti hodati. Samo mora biti uporan. Ivanu, koji je tada imao 10 godina, nije bilo jasno o čemu ona priča. Nije se mogao sjetiti većine događaja iz svojeg djetinjstva, ali je bio sto posto siguran da je znao hodati. Na Rebru je ostao još otprilike dva tjedna. Prije otpusta uspio je napraviti desetak samostalnih koraka.

Na putu prema Virovitici Ivan je postao svjestan ozbiljnosti situacije u kojoj se našao. Shvatio je da se danima borio za život i da je postao osoba s invaliditetom. Sjeća se da je, kad su na putu prema Virovitici prolazili kroz Đurđevac, što je značilo da imaju još pola sata vožnje do kuće, počeo vrlo uzbuđeno ispitivati mamu zar on više nikada neće moći hodati. Mama mu je rekla da priča gluposti; naravno da hoće. Samo se mora potruditi. Mama ga je vjerojatno samo htjela utješiti, ali on ju je shvatio doslovno. Užasno će se truditi i nikada se neće sažalijevati. Kod kuće je ostao sljedeća dva tjedna.

Ivan je zbog umora većinu vremena proveo u krevetu. Nakon toga je otputovao na rehabilitaciju u Varaždinske toplice. Bio je smješten na dječjem odjelu, u jednoj ogromnoj sobi s trideset kreveta. Tamo je, kaže, imao odlično društvo. Svakoga jutra je odlazio na vježbe i terapije. Forsirao se; užasno se trudio da odradi svaku vježbu. Tijekom poslijepodneva družio se s ostalom djecom na odjelu. Jednom mu je dječak u susjednom krevetu htio pokazati nekakav strip. Ivan je doslovno skočio s kreveta, dočekao se na noge i u sekundi se stvorio pokraj svojega cimera. U sobi se baš tada pojavila medicinska sestra.

Sve je opet bilo OK, a onda je osjetio neobične trnce

Bila je oduševljena dječakovim pokretima, uvjeravala ga je da napreduje fantastično. Njegovi prijatelji iz razreda već su doznali da je zbog neke bolesti morao ponovno učiti hodati. U početku je neobično hodao. Ponekad bi izgubio ravnotežu i pao na pod. Međutim, nakon nekoliko mjeseci njegov se hod stabilizirao. Počeo je odlaziti na školsko igralište, gdje je s prijateljima haklao košarku. Osjećao se relativno dobro i uspio je zaboraviti na ružnu epizodu s početka petog razreda.

Bio je početak proljeća 1999. godine. Ivan je tada išao u osmi razred. Toga dana padala je kiša pa se nastava tjelesnog održavala u školskoj dvorani. Klinci su se okupili u garderobi. Ivan je osjetio nekakve neobične trnce u nogama i rukama. Sjedio ja na klupi i bezuspješno pokušavao navući tenisice na noge. U jednom trenutku pred njim se stvorio jedan kolega iz razreda.

Počeo se izrugivati: “Dok ti obuješ jedan par tenisica, ja obujem šest pari martensica”. Ostatak društva je zašutio. Nitko se nije smijao, ali nitko ga nije niti pokušao obraniti. Dečki su se pravili kao da se ništa ne događa. Očito se nisu htjeli miješati. U jesen 1999. godine Ivan je upisao Strukovnu školu u Virovitici, smjer komercijalist. U to vrijeme još je relativno normalno hodao. Ponekad bi osjetio neobičan umor u nogama. Tad bi sjeo na klupu, nakratko se odmorio i nastavio dalje.

Trenutak kad je odlučio nabaviti štap

Međutim, krajem srednje škole njegov hod postajao je sve problematičniji. Hodao je na prstima, gubio ravnotežu, popikavao se i padao. Jednoga dana mu je prekipjelo, više se nije htio pridržavati za prijatelje, stalno ih loviti za ramena i gradom se uvijek kretati u nečijem društvu. Htio se osamostaliti. Odlučio je nabaviti štap. Oko ove odluke nije nimalo dramatizirao. Jednostavno se stvorio ispred dućana s ortopedskim pomagalima. Ušao je unutra i pitao: “Dobar dan, imate li štap?” Žena mu je ponudila nekoliko modela. Kod kuće ga nije koristio.

Uvijek ga je ostavljao u stalku za kišobrane kod ulaznih vrata. Uzimao ga je kada je izlazio. Sa štapom se pojavljivao u kafićima i klubovima. U početku je, kaže, privlačio poglede, ali Virovitičani su se relativno brzo navikli na njegovo pomagalo. Jednom godišnje Ivan odlazi na neurološki pregled na zagrebačko Rebro. Doktori mu uvijek ponavljaju kako se nikada nisu sreli s ovako teškom posljedicom mononukleoze. Nitko od njih se ne usudi prognozirati njegovu budućnost.

Najbolje se osjeća u moru, može plivati satima

Paraparesis spastica je nepredvidljivo stanje, koje ponekad izaziva grozne tegobe, a ponekad miruje. Štap je koristio oko pet, šest godina, a odbacio ga je prije tri mjeseca jer je njegov hod postao stabilniji. Od tada vozi auto s automatskim mjenjačem. Kratke relacije po gradu prelazi uz pomoć skutera, koji mu je donirala virovitička Udruga za osobe s invaliditetom, u kojoj je jedan od najaktivnijih članova. Posljednje dvije i pol godine je nezaposlen, ali volontira za Crveni križ.

Ponekad ga uhvati umor ili osjeti da bi mogao izgubiti ravnotežu. Onda se nakratko zaustavi i odmori. Najbolje se, kaže, ipak osjeća u moru. Svako ljeto provodi u mjestu Povlja na otoku Braču. Ujutro se rano probudi i ode na plažu. Baci se u more, satima pliva i promatra Biokovo. U moru se osjeća slobodnim, nikada se ne umara, ne gubi ravnotežu, ne treba se pridržavati za tuđa ramena. U moru ne privlači poglede. U njemu se osjeća potpuno zdrav. Kao da nikada nije prebolio mononukleozu.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: