Hrvatski sabor u četvrtak o poljoprivrenim temama
Sabor: Uz izlazne, mogu se ograničiti i ulazne naknade banaka
Komadina pozvao SDP-ovce da se prihvate posla umjesto
IDS predlaže zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, HNS to podržav
Grbin zatražio da se oglase ništavim statuti udruga s ustaškim pozdravom
Procijepljenost djece protiv ospica, rubeole i zaušnjaka pala ispod 90 posto
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

Holokaustom protiv Jasenovca

Politika   |   Boris Pavelić/Novi list   |   06.10.2017.   | 169 pogleda
Holokaustom protiv Jasenovca

Otvarati Muzej holokausta u glavnome gradu a da o njemu ništa ne znaju ni hrvatski Židovi ni hrvatski Srbi, niti ijedna druga zajednica žrtava fašizma, i to u trenutku dok zemljom niču ploče s ustaškim pozdravom – ima li čega bizarnijeg?

Ima li ičeg neprimjerenijeg nego najavljivati Muzej holokausta u glavnome gradu, a da u tu zamisao u samo nekoliko dana javno i nedvosmisleno posumnjaju svi oni koji bi, da je razuma, dogovora i dobre volje, u njegovu stvaranju svesrdno sudjelovali? Kako je moguće da su inicijatori ideje – ljudi u čiju bi dobru volju, nadamo se, bilo nepošteno sumnjati – odabrali toliko neuobičajen i naopak put, pa krenuli stvarati muzej, a istodobno zaobišli nasljednike onih čije bi stradanje trebao predstavljati?

Kani li, dakle, »Centar za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust« – udruga koja pokreće muzej, a nije starija od pola godine – za svoj projekt pridobiti javnost i zajednice žrtava, iz petnih će se žila morati potruditi da popravi loš dojam što ga je sama stvorila.

Jer, dug je popis važnih pitanja koja ne mogu ostati bez odgovora. Prvo, može li muzej takve važnosti biti projekt jedne udruge i jednoga grada, pa bio to i Zagreb? Jasno da ne može: Muzej holokausta nije tek još jedno odlagalište zanimljivih starina, što muzeji nažalost često postaju; on mora biti izraz konsenzualnoga osjećaja odgovornosti zajednice za žrtve koje su skrivili njezini prethodnici; on mora precizno pamtiti, pošteno obrazovati, seriozno opominjati i uporno upozoravati; on mora biti izraz zajedničke, nepodijeljene svijesti nacije o fragilnosti, vrijednosti i različitosti njezinih manjina. Muzej holokausta, riječju, mora biti zajednički, simbolički naglašeno jedinstven projekt najviših predstavnika ove zemlje – Sabora, vlade i predsjednice Republike, ali i cijele javnosti, od medija do veteranskih udruženja, uključujući tu i ona koja okupljaju vojnike što su u Drugome svjetskom ratu bili na strani počinitelja holokausta.

Malo je od svega toga u projektu koji vodi Nataša Popović, voditeljica Festivala tolerancije, bivšega Festivala židovskog filma, ogrnuta autoritetom Branka Lustiga, producenta proslavljene »Schindlerove liste« Stevena Spielberga i osječkog Židova koji je kao dijete preživio logor Auschwitz. Štoviše: o Muzeju holokausta govorka se po zagrebačkim kuloarima, a da nitko od onih koji bi u svemu morali intenzivno sudjelovati nema jasnih podataka što se to zapravo sprema u staroj tvornici ulja »Zvijezda« u središtu glavnoga grada.

I sama Nataša Popović, koja kaže kako bi muzej trebao biti otvoren u sljedećih godinu i pol, priznala je našem listu da postav još nije osmišljen, stručni tim nije okupljen, nema izložaka, a ni zajednice žrtava nisu još dobile informacije. »Ideja je da muzej bude multimedijalni i interaktivni, mjesto u koje će dolaziti mladi i otkrivati istinu o povijesti te učiti o toleranciji. Trebala bi biti prikazana povijest holokausta, s posebnim naglaskom na holokaust u Hrvatskoj«, iznosi Popović najopćenitiju moguću ideju.

Ali čekajte – pa zar Hrvatska takav muzej već nema? Što je sa Spomen-područjem Jasenovac? Nije li ono muzej holokausta? Nije li ono »multimedijalni i interaktivni« muzej? Nije li mjesto »u koje bi trebali dolaziti mladi i otkrivati istinu o povijesti te učiti o toleranciji«? Ne prikazuje li ono »povijest holokausta, s posebnim naglaskom na holokaust u Hrvatskoj«? Na sva ta pitanja, odgovor bi trebao biti nedvosmisleno potvrdan.

Strahujemo, međutim, da u tome i jest problem. Ono što se u studenome prošle godine dogodilo nekoliko stotina metara od ulaska u nekadašnji ustaški logor smrti – postavljanje spomen-ploče s ustaškim pozdravom – jeziva je metafora trenda koji Spomen-područje Jasenovac, korak po korak, pretvara u – zaboravljeni muzej. To, da je u spomen-području sve manje posjetitelja, tek je jedna od mogućih potvrda za takvu tvrdnju. Otvori li se u Zagrebu Muzej holokausta, što mislite, hoće li to potpomoći jasenovačkoj memorijalizaciji ustaških zločina, ili njihovome zaboravu?

Izbjegnimo svaki nesporazum: ne tvrdimo ovdje da Zagrebu ne treba muzej takve vrste; štoviše. Ne tvrdimo, također, da pokretači zagrebačkoga Muzeja holokausta namjerno kane potisnuti Spomen-područje Jasenovac. Ali tvrdimo da bi to vrlo lako mogla postati nehotična posljedica ovako površno, nepripremljeno i olako osmišljenog i najavljenog projekta. I zato, ne bježimo od uloge zlogukih proroka: želite li uistinu memorijalizirati žrtve nacističkih i ustaških pogroma u Hrvatskoj za Drugoga svjetskog rata, najmanje što morate učiniti jest vratiti se Jasenovcu, osnažiti i reafirmirati istinu koju čuva prestati već jednom, zaboga, šurovati s ovima što izbacuju Tita iz hrvatske povijesti, a zagovaraju i brane »Za dom spremni«. Da, i Vi, gospodine Lustig – Vi na prvome mjestu.

Kolumna Pronađena zemja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Politika



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: