Uvode se nadzorne kamere na Hitni bolnički prijem
Grad Virovitica među prvih pet gradova po broju riješenih predmeta legalizacije
Asfaltirana cesta u ulici Mate Lovraka u Virovitici
Ministar Slaven Dobrović u radnom posjetu Parku prirode Papuk
Shakespeare pir gostuje na 10. Gumbekovim danima
Hrvatska ima izrazito visoku stopu dugotrajnog siromaštva djece
SDP i partneri: U slučaju Agrokor najvažnija su radna mjesta

Dvadeset godina samoće

Priča   |   Sead Kratina/Zenica   |   06.10.2012.   | 2596 pogleda
Dvadeset godina samoće

Otvorila je ormar. Znala je da se u njemu nalazi plava kutija Adidas Universal, puna starih fotografija. Pronašla ju je ispod gomile stare odjeće koju još uvijek drži zbog sentimentalnih razloga; danas bi te krpice izgledale na njoj kao da ih je posudila od mlađe sestre, a i to pod uslovom da ih nekako uspije navući na ugojeno tijelo.Truleksom je obrisala prašinu s kutije sa slikama i otvorila je. U nekim drugim okolnostima vjerovatno bi uživala u obiteljskoj povijesti zabilježenoj analognim Kodakovim fotoaparatom, ali ovoga puta je razlog traženja kutije sa starim fotografijama bio eksplicitan: trebalo je pronaći fotografiju na kojoj bi se vidjelo njeno raskošno tijelo u osamdesetim godinama prošlog vijeka, kako bi se ista postavila na Facebook.

E, da... Kakva je to ljepota bila! Bolna! Muškarci su bili zaluđeni a žene su je mrzile. Nije imala problema s tim ekstremnim kategorijama; uživala je u sebi, ali i u reakcijama okruženja. Pronašla je fotografiju koja ju je zadovoljila. Sjetila se: Zaostrog, 1989. godine... Tada je imala samo dvadeset i dvije godine i karakteristike filmske dive: savršen bikini; stražnjica o kojoj su sanjali svi zagrebački frajeri osamdesetih; perfektne noge – predmet ženske mržnje i zavisti tih godina; pogled preko ramena usmjeren prema fotografu; vrhovi guste smeđe kose gotovo su dodirivali donji dio bikinija. Stjepan je volio da gleda i fotografira njenu pozadinu. Okrenula je fotografiju, i na poleđini pročitala ovu rečenicu: „Mirjana, najbolje od svega je što si moja! Tvoj Stjepan, Zaostrog, 04. kolovoza 1989. godine...“

Shvatila je da se radi o nevjerovatnoj slučajnosti: toga dana navršilo se tačno dvadeset i dvije godine od nastanka fotografije. O, Bože – pomislila je – znam da smo tog četvrtog kolovoza cijeli dan vodili ljubav, a noćas će leći pored mene, cijelu noć će se prevrtati i pokušavati da zaspi, i neće me ni dodirnuti.

Misli su joj brzo skrenule na Zorana – prijatelja s Facebooka. Bila je sigurna da će se Zoranu svidjeti fotografija, i da će njenim pojavljivanjem virtualna komunikacija s njim biti osvježena novim uzbuđenjima. Na fotografiji su zabilježeni još neki Poljaci koji su je posmatrali otvorenih usta, (I to je Stjepana palilo, pomislila je.) ali i neki hipici s gitarom i jugoslavenskom zastavom. Znala je da se zastava nikako ne uklapa u plan koji je zamislila; najviše bi voljela da je na fotografiji hrvatska zastava, ali bojala se da bi Zoran, čovjek iz Vojvodine, mogao svašta da pomisli. Neće biti nikakve zastave – odlučila je – a za to će se pobrinuti momci u obližnjem internet-klubu, kada budu skenirali fotografiju.

 ***

Stjepana je upoznala na Azrinom konceru Ravno do dna u „Kulušiću“, oktobra 1981. godine. Bila je četrnaestogodišnja klinka zaluđena Azrom, a on dugokosi maturant u pocijepanim farmerkama i hipijevskoj košulji. Pjesmom „Obrati pažnju na posljednju stvar“ koncert se završio i puštena je neka lijepa, sjetna muzika. Prišao joj je, predstavio se i zamolio da otplešu uz tu krasnu melodiju. Svidio joj se Stjepan, svidio joj se pristup, i nije prošlo nekoliko sekundi a već su bili zagrljeni u plesnom zanosu. Šapnuo joj je na uho: „Mirjana, moram ti nešto pokazati.“, nakon čega je zavukao ruku u zadnji džep farmerki i izvadio komad presavijenog papira. Otvorio ga je i zamolio je da, iz njegove ruke, pročita napisane riječi. Mirjana je čitala: „Stari, držimo ih za jaja! Izdrži još malo i naši su! Johnny B.“

To je bilo dovoljno. Od tada su postali nerazdvojni. Bile su to bezbrižne osamdesete i jedna lijepa ljubavna priča. Mirjana je završila srednju ekonomsku školu i odmah se zaposlila u republičkom SUP-u kao službenica, a Stjepan je već radio u zagrebačkoj ekspozituri Ljubljanske banke. Vjenčali su se u julu 1986. godine i otišli na medeni mjesec u Dubrovnik.

Ne treba mnogo opisivati prvih pet godina braka između dvoje zaljubljenih ljudi koji se istinski i bezrezervno vole. Jedinu sjenu na savršenstvo bacala je činjenica da im nije polazilo za rukom da postanu roditelji, ali nisu se mnogo uzbuđivali zbog toga. Bili su svjesni da su mladi, zaljubljeni, i smatrali su da se i to jednoga dana jednostavno mora desiti.

Došla je 1991. godina; tamni oblaci su se nadvili nad Balkanom, ali i nad njihovim brakom, iako o ovom drugom nisu mogli ni da sanjaju. Stjepan se još u prvim danima rata dobrovoljno prijavio u hrvatsku vojsku. Mirjana je negodovala, ali joj je istovremeno bilo pomalo i drago što ima hrabrog muža, osjetljivog ne samo na opasnosti koje njoj lično prijete nego i na opasnosti koje prijete državi, naciji, narodu... Slijedile su godine u kojima je svakoga dana čekala da joj se javi s nekog ratišta i molila Boga za njegovo zdravlje i život. U četiri godine rata vidjeli su se svega desetak puta, vrlo kratko. Bile su to četiri godine besanih noći, i teških i napetih dana. Nije se propušila u tom periodu, ali je s nekom divljačkom strašću navaljivala na hranu. Jela je iz čiste nervoze, nerijetko nesvjesna da žvače. Stjepan se vratio kući dvadesetog augusta 1995. godine; dočekala ga je njegova Mirjana, psihički iscrpljena i teža tridesetak kilograma.

Prvu godinu mira obilježilo je Stjepanovo čudno ponašanje. Njegovo raspoloženje se kretalo od maničnih nastupa bijesa i bacanja stvari po kući zbog nekih sasvim beznačajnih sitnica, do malodušnosti i potpunog povlačenja u sebe. Zajedno su otišli ljekaru i ispostavilo se da Stjepan boluje od teškog oblika PTSP-a. Na to se nadovezao i gubitak posla, jer privatni pravni sljednik nekadašnje socijalističke Ljubljanske banke nije imao Stjepana u vidu za produženje ugovora o radu. Bio je to stvarni kraj jednog braka koji je nekada mnogo obećavao, iako je formalno nastavio da traje sve do današnjih dana.

 ***

 Teško je potrošiti ovakav život – mislila je Mirjana, u pauzama veoma čestih i potpuno besmislenih prejedanja. I jedno i drugo bili su ljubavni invalidi; ona zbog tjelesne težine koja je svakim danom bivala sve veća, problema sa živcima, a on zbog veoma teškog psihičkog oboljenja nastalog u Domovinskom ratu. Nastojala je da razgovara sa njim kako bi nekako prebrodili te probleme, ali to jednostavno nije bilo moguće; bio je to potpuno drugi čovjek u odnosu na čovjeka u kojeg je nekada bila zaljubljena i kojeg je voljela. Ni u razvodu braka nije vidjela rješenje, iako se njihova međusobna komunikacija svela na nekoliko konvencionalnih rečenica koje razmjenjuju i međusobno nepoznati ljudi i koje su remetile stanje vječite šutnje. Bili su zajedno samo za vrijeme obroka i jutarnje kafe. Od nekadašnjeg života ostalo je zajedničko spavanje u velikom bračnom krevetu; od ovog današnjeg života imaju samo bolno nastojanje da ga što prije potroše.

***

Profil na Facebooku napravila je 2010. godine, na nagovor prijateljica s posla. U početku nije baš vjerovala u to čudo, ali vremenom joj se Facebook pretvorio u sasvim pristojan način ubijanja vremena koje bi inače provodila u prejedanju i razmišljanju o nesreći koja ju je snašla. Stavila je neki depresivni akvarel kao profil-fotografiju, i to je bila jedina fotografija koju je postavila na Facebook. Nije željela javnosti da otkrije ni godinu svog rođenja. U infu je pisalo samo „11. travanj“. Bilo je tu sadržaja koji su je opuštali, nasmijavali, a povezala se i s prijateljima iz djetinjstva i mladosti koji su je podsjećali na život za koji je potpuno izgubila osjećaj da je nekad bio njen. Stjepan nije obraćao pažnju na njen novi hobi, ili, bolje rečeno, nije bio u stanju da obrati pažnju, pošto je dane provodio sjedeći u fotelji u dnevnoj sobi i gledajući prvi program HRT-a. Oduševila se stranicom Ex Yu rock, na kojoj su se vrlo često puštale Azrine pjesme koje su je podsjećale na mladost. I opet, igrom slučaja, pjesma „Obrati pažnju na posljednju stvar“ iz „Kulušića“ bila je ključna u njenom životu. Napisala je u komentaru da je krasne uspomene vežu za tu pjesmu, a to je svojim komentarom ispratio izvjesni Zoran Vasić napisavši da se uz tu pjesmu prvi put poljubio s djevojkom i da mu je žao što je u vrijeme održavanja tog koncerta bio mala beba. Nakon toga su razmijenili desetak komentara o Azrinoj muzici uopšte (i administratoru stranice vjerovatno išli na živce), a onda je uslijedio Zoranov zahtjev za prijateljstvo. Mirjana ga je odmah prihvatila i tako prekršila pravilo po kojem je odbijala zahtjeve za prijateljstvo nepoznatih ljudi. Zoran se odmah javio preko privatne poruke i tako je započela višemjesečna komunikacija koja se, iz dana u dan, sve više pretvarala u ljubavno dopisivanje dvoje ljudi koji se veoma dobro poznaju, ali su privremeno razdvojeni i to im vrlo teško pada; u sebi je sadržavala i telepatiju, i nježnost, i maksimalno razumijevanje, i priču o najintimnijim stvarima – željama i strastima. Falila je samo stopostotna iskrenost, posebno s Mirjanine strane; nije spominjala da je udata, a broj svojih godina je smanjila za četrnaest, svjesna da komunicira s čovjekom koji ima trideset i jednu godinu i da bi sve bilo mnogo ljepše i prirodnije kada bi ona bila jedra tridesetogodišnja djevojka. Zoran je bio lijep momak, sa završenim fakultetom u Novom Sadu, gdje je živio i radio. Mirjana je uživala u tom odnosu; proljepšala se; besmislena prejedanja su prestala i sve više se pretvarala u zdravu sredovječnu ženu kojoj mali višak kilograma sasvim pristaje. Ipak, smatrala je da to nije dovoljno za mlađahnog Zorana, koji je u jednom trenutku poželio da vidi kako ta fascinantna žena iz Zagreba izgleda. Zato je Mirjana i otvorila ormar, u kojem se nalazila kutija sa starim fotografijama.

 ***

 Izlazeći iz kuće s fotografijom u ruci pogledala je u dnevnu sobu i vidjela dobro poznatu sliku: Stjepan sjedi u fotelji i odsutno gleda u ekran televizora. Njega te njene gluposti nisu uopšte zanimale. Slika je skenirana u obližnjem internet-klubu, i usput je uklonjena jugoslavenska zastava. Odlučila je da ne žuri s njenim postavljanjem i da dan provedu tako što će Zoran pogađati njen izgled, od malog prsta na nozi do posljednje vlasi kose. Mislila je da bi to moglo biti uzbudljivo i postavljanje slike je odložila za naredni dan. Znala je da će Zoran biti nestrpljiv, ali i da će na kraju prevagnuti njen scenario. Tako je i bilo.

Svanulo je jutro tog petog augusta 2011. godine. Bio je petak. Uključila je računar i postavila na Zoranov zid fotografiju iz Zaostroga 1989. godine. Vidjela je da Zoran nije online, pa je zato odlučila da obavi formalnosti oko doručka i kafe koje su se najviše odnosile na Stjepana. Prije toga je ugledala fotografiju posvećenu godišnjici „Oluje“, koju je postavio njen rođak, i stavila lajk na nju. S nestrpljenjem je čekala da Stjepan završi s kafom i doručkom, kako bi sjela za računar i saznala šta Zoran misli o njenoj (nekadašnjoj) ljepoti. Otišla je da opere suđe.

 ***

Zoran je bio tihi i povučeni mladić fakultetskog obrazovanja i lijepih manira. Ljubav prema rokenrolu stekao je još u gimnaziji u Novom Sadu, kad je s drugovima iz razreda osnovao bend. Svirao je bas gitaru, a najčešće su izvodili Azrinu muziku. Nije imao nekog naročitog uspjeha u ljubavi; sve se svodilo na povremene poluozbiljne veze bez dugovječnosti i iskrenog pripadanja. Čak i u studentskim danima, na Ekonomskom fakultetu u Novom Sadu, nije upoznao djevojku s kojom bi mogao da provede život. Nije ga privlačila energija i estetika djevojaka na fakultetu. Htio je ozbiljnu vezu sa ozbiljnom djevojkom. Virtualno poznanstvo sa Mirjanom ga je preporodilo. Fascinirala ga je ta Zagrepčanka, najviše zbog toga što je imao osjećaj da se radi o starijoj ženi zarobljenoj u tijelu jedne tridesetogodišnjakinje. Sanjao ju je, i zamišljao kako izgleda. Često je zamišljao da s njom vodi ljubav. Čak je i čuvenu Azrinu pjesmu „Slučajan susret“ odlučio da „preradi“, tako da su stihovi u njegovom slučaju glasili:

Svlačim je pogledom
Zamišljam je golu
Mirjana želim da te okrenem

Bio je spreman na sve, pa čak i da ode u Zagreb kako bi se upoznao s Mirjanom. S nestrpljenjem je dočekao to jutro, petog augusta 2011. godine, kako bi konačno vidio kako Mirjana izgleda.

 ***

Mirjana je sjela za računar i, na veliko zaprepaštenje, shvatila da Zorana nema; nije bilo ni njegovog profila, ni njene fotografije, a Zoranove poruke u inboksu pretvorile su se u poruke osobe koja se nekad zvala Zoran Vasić, ali koja više ne postoji na Facebooku.

***

Zoran je otvorio svoj profil i ugledao veličanstvenu Mirjanu u bikiniju. Nije mogao da vjeruje da na svijetu postoji takva ljepota. Odlučio je da smisli najljepše stihove kako bi prokomentarisao njenu ljepotu. To se jednostavno nije moglo izreći izlizanim epitetima. Slučajno je otvorio Home stranicu i u tom trenutku mu se srušio čitav svijet.

Ugledao je fotografiju koja obilježava godišnjicu „Oluje“ i Mirjanin lajk na istoj. Bilo je to najgorih trideset sekundi u njegovom životu. Razmišljao je šta da uradi. Stisnuo je zube i blokirao Mirjanu.

 ***

Mirjana je bila očajna. Pokušavala je da nađe scenarije koji bi je utješili. Mislila je da se možda radi o nekoj privremenoj situaciji i beznačajnom softverskom problemu i da će se Zoran uskoro ponovo pojaviti „živ i zdrav“. Prošla su dva dana, a to se nije desilo. Prejedanje je ponovo moglo da krene.

 ***

Zoran Vasić se rodio u Kninu devetog maja 1980. godine u srpskoj građanskoj porodici. Otac mu je bio profesor matematike u srednjoj školi a mama je radila u komercijali jednog slavonskog preduzeća. U devetoj godini je ostao bez oca; iz škole su javili da mu je je pozlilo na času i da je odvezen u bolnicu. Ostaje sam s majkom i u Kninu završava osnovnu školu. Nakon napada hrvatske vojske na Knin, petog augusta 1995. godine, napušta grad i seli se u Novi Sad kod maminih rođaka. Nije volio „Oluju“ – vojnu operaciju zbog koje je morao da ode iz svoga Knina.

 

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Templarius
9.10.2012. 12:33
da li znaš da moja ljubav nema granice
ipak nije nužno biti uvijek kraj tebe

jer ja te volim Milice

da li znaš za razlog zašto nocu spavam sam
možda bolje bude ako pogledaš u dlan

a dlan mi ženo oderan

ja stojim ovdje visok do tavanice
i moja ljubav za te nema granice

jer ja te volim Milice

prolazim niz beogradske mokre ulice
u mislima ja nosim tvoje poljupce

i sanjam bez kabanice

a sve niz mokre ulice


miško
9.10.2012. 7:46
A pogotovo nije skužio priču chegy63...
chegy63
8.10.2012. 19:05
Svakako bi trebalo dodati da su ga iz Knina tjerali zli Zenge koji su nosili ogrlice od dječjih prstića :P
Templarius
8.10.2012. 16:53
boss... nisi skuzio pricu.... kao ni 90 % onih koji su na ovoj i 90 % onih na onoj strani... niti cete ikada razumijeti...
Boss
8.10.2012. 16:11
Da, da, da...Samo treba napomenuti da HV nije napao Knin, već oslobađao. Knin je napadnut par godina ranije, znamo od koga. Rat nikada ne nosi lijepe trenutke, ali dizanje hrvatske zastave povrh Knina je najljepši trenutak u našoj povijesti.
Templarius
8.10.2012. 12:48
kad bi samo znali koliko ovakvih prica ima...


Još iz kategorije Priča



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: