Hrvatski sabor u četvrtak o poljoprivrenim temama
Sabor: Uz izlazne, mogu se ograničiti i ulazne naknade banaka
Komadina pozvao SDP-ovce da se prihvate posla umjesto
IDS predlaže zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, HNS to podržav
Grbin zatražio da se oglase ništavim statuti udruga s ustaškim pozdravom
Procijepljenost djece protiv ospica, rubeole i zaušnjaka pala ispod 90 posto
SSSH traži plaćeno pripravništvo za nezaposlene starije od 30 godina

Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini

Fra Ma Fu   |   Sandra Pocrnić Mlakar   |   02.09.2017.   | 585 pogleda
Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini

Dolazak Božice Brkan za Fra Ma Fu Festival veliko je priznanje i za festival i za Viroviticu. Božica Brkan je pjesnikinja, književnica i nagrađivana novinarka, osnivačica bloga Oblizeki, dugogodišnja urednica Večernjakova priloga Vrt, autorica Enciklopedije špeceraja i zavičajne čitanke Moslavina za stolom. Zbog svog znanja o gastonomiji i enologiji, poljoprivredi i gospodarstvu te zbog velikog iskustva u pisanim medijima, rado je viđena članica žirija za dodjelu i gastronomskih i agronomskih i novinarskih nagrada, svih disciplina koje se demonstriraju na Fra Ma Fu festivalu.

Zbog toga nas je posebno zanimalo kako Božica Brkan ocjenjuje rujanska događanja u Virovitici i kriterije koje je postavio Fra Ma Fu festival. Sa cijenjenom književnicom i novinarkom razgovaramo o gospodarstvu i gastronomiji koje Virovitica predstavlja novinarima na Fra Ma Fu festivalu, o razmjeni iskustava među generacijama novinara i današnjem statusu reportaže u medijima te, naravno, o osnovama njezinoga svestranoga stvaralaštva.

* S obzirom da ste bili dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, jeste li ranije posjećivali Viroviticu i okolicu? Primjećuje li se u virovitičkom kraju razvoj i unapređenje poljoprivredne proizvodnje, OPG-a i prateće industrije?

- Primjećujem - promjene. Davno sam, još i za Vjesnik, prije Večernjaka, pisala o virovitičkoj šećerani i duhanu, a danas o proizvodima više faze prerade, inovacijama u uzgoju kao što je batat, ekoproizvodnja i slično. Davno sam recenzirala tada stvarno pionirsku knjigu svoga suradnika dr. sc. Krste Benčevića o tome kako od gnojnice u poljoprivredi proizvesti energiju na primjeru Višnjice, da bih poslije, ima tome i desetak godina, objavila cijeli serijal tekstova o Višnjici, od proizvodnje batata i konjogojstva do razvitka tada uglavnom samo obećavajućega turizma. Rado se prisjećam i da su se pri zaštiti virovitičke paprike tražili tekstovi i u mom arhivu. Najdraže mi je kad se nešto tradicionalno, baštinsko inovira i to na visokoj, čak europskoj i svjetskoj razini.

* Predstavljanje lokalnih specijaliteta redoviti je dio programa Fra Ma Fu festivala, a događanje Glumci kuhaju novinarima prošle godine demonstriralo je specijalitete koje priređuju muškarci u lovačkim pohodima ili u proslavama Vinceka i Martinja. U kojim je krajevima Hrvatske još razvijeno takvo viteško, muško kuhanje na otvorenom?

- Za razliku od žena, kojima je kuhanje doma nekako sudbinski predodređeno, muški su po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo Hrvatskoj, prisvojili dio specijaliteta koji rado zovem muškom kuhinjom, bila ona lovačka, ribička ili vinska, pivska… Priznajem, uvijek sam pomalo skeptična prema njihovim navodnim tajnim sastojcima. Muški su si i u kuhinji uvijek znali odabrati bolje poslove. Izuzetno ćete rijetko u restoranima s visokom gastronomijom naići na žene chefove. Nadam se da u kuhanju na otvorenom, kako kažete, namirnice i pripreme i poslije operu posuđe te da za to vrijeme žene ne usisavaju i ne peru prozore nego su gošće muških gozbi. No, što mogu takva sam, kao i u Arsenovoj pjesmi, mislim da je najbolja kuhinja zajednička, pa i udvoje!

* Reportaže Franje Martina Fuisa dokazale su se kao trajna vrijednost. Primjećujete li u današnjem novinarstvu trajne vrijednosti? Koliko današnje novinarstvo cijeni reportažu? Što se promijenilo u novinarstvu otkako ste 1980. godine osvojili nagradu za reportažu?

- Reportaža je, očigledno moja miljenica, kao i sve druge rubne novinsko-književne vrste, od crtice dalje, očigledno zbog bliskosti s književnošću. Nije bez razloga moja književnost od pjesama do romana zaražena i stilom i temom novinarstva. U Vjesniku sam, srećom, na velikim stranicama-plahtama imala prostora, ali i razumijevanja za svoja istraživanja, za zagrebačke i provincijske laganice, kulturne i ekonomske reportaže, za Nedjeljni Vjesnik i krasno ilustrirane fotografijama odličnih fotoreportera koji su mi i prijatelji do kraja života. Manje je znano da sam reportaže radila i za šareni tisak, danas bismo rekli glossy, s još ljepšim fotkama, te nešto manje čak i za radio i TV. Danas si reportažu dopustim i na svojem webu Oblizeki. Reportaža, jer danas se i koješta drugo zove kraljicom, u modernim je medijima, nažalost, zapostavljena, jer uglavnom se misli da je ona trošak, traži teren i vrijeme (i ono je novac!), radoznalost i iskustvo, a vješte zanatlije, kako reporteri tako i urednici, lektori, dizajneri – i njih ima! – manje su važni od zadanih formata, a i manje svrsishodni, kako u osvajanju gledanosti, slušanosti, čitanosti, tako i sponzora. Uspješnije su u tome hibridne vrste.

* Fra Ma Fu festival omogućuje susret mladih i iskusnijh, razmjenu mišljenja i suradnju. Koja su još događanja koja organiziraju novinari slične prilike za susrete mladosti i iskustva?

- Nema ih mnogo, zapravo Fra Ma Fu festival je jedini takav! Ali temelj je gledati, vidjeti, pratiti što kolege i uopće mediji rade kako u tiskovinama, tako i na radiju, TV-kanalima, internetskim portalima… I u nas i u svijetu. Kao čovjek od tiska, i ja sam se morala priviknuti i priučiti najprije elektroničkim medijima, a sada društvenim mrežama. I novim čitateljima. Valja raditi na sebi i svom izričaju, stilu, samosvojnosti, prepoznatljivosti.

* Osim što vodite blogOblizeki i objavljujete knjige o kulturi stola, osvajate književne nagrade i poezijom, pa i romanima na standardnom hrvatskom i na kajkavskom iz moslavačkog kraja. Što je za vas bilo prije, poezija ili proza? Zašto i danas i poezija i proza?

- Za mene je prvi – Tekst! Riječ. Ma koliko slika govorila tisuću riječi. Zbog pisanja sam ušla i u novinarstvo, a mnogo prije toga u poeziju, kamo sam se poslije i vratila, a jednako tako ušla sam i u kratke priče, pa i u romane. Jedino, da bih mogla pisati, a onda i odabrati što ću pisati, zbog toga sam postala i urednica i nakladnica, čak i osnivačica medija. Pokušavam biti vlasnicom svog Teksta.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Fra Ma Fu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: