Doba propasti

Već je satima Čovjek lutao okrutnom Arizonskom pustinjom dok su ga nesnosne sunčeve zrake neprestano tukle u potiljak poput sitnih bičeva kojima niti najhitrije stvorenje nije u stanju umaknuti. Taj stravični san o mržnje punoj borbi protiv vlastite tamne siluete i neslavnom padu pod oružjem zanosne ženske sjenke sad je jedva umio razlikovati od svoje burne stvarnosti, a dugačka plava vlas koja se još jutros našla na njegovoj postelji kao da više nije bila djelić bliske prošlosti, već je postala dijelom nekog zaboravljenog sanjarenja i potisnute fanazije.

Kad se beskrajni labirint nepregledne šikare već potpuno utopio u gustoj i teškoj tami, polurazumljivi glasovi odjekivali su sve bliže zlokobnome ulazu u Izdajnikove odaje čija je mračna tajna konačno bila otkrivena znatiželjnim očima Gospodarevih plaćenika. U daljini sijevaše krijesovi moćnih strojnica američke vojske, nastojeći se boriti protiv onog što niti sami nisu razumjeli, a iz podnožja plitke jame gdje su ležala ona misteriozna vrata, sukljale su moćne laserske zrake, oduzimajući svakog trena novi neprijateljski život.

Duboko u utrobi višeg svemira, u daljini su sablasno svjetlucale neznane i nikad pronađene zvijezde, odajući prisutnost neke božanske sile, a njihova je mistična aura poticala trnce u svima onima koji ih promatraše te je čak i sam Gospodar bio zbunjen beskonačnošću svoje dimenzije, kao što su i obični smrtnici zgranuti ogromnošću svoga svemira. Desetke hitrih i moćnih letjelica, koje su poput ogromnih i nadasve razornih zmajeva kružile svojim svijetom, rijetko su se udaljavale od onog glavnog središta svih onostranih utjecaja gdje se nekim čudom u sitni i naizgled skućeni lebdeći objekt smjestiše glasovita Bezvremenska Vjećnica i strahopoštovanja vrijedna Galerija Paralelnih Svemira.

Vreli i prazni krajolik jednolične pustinje Arizone kao da je već bio zahvaćen onom potpunom bijednom i propašću koja je 2032. godine u nekom drugom vremenu već odnijela posljednji ljudski život. Nemilosrdni vrtlozi što su se bijesno uzdizali iznad zaprepaštavajućih pješćanih dina, stvarali su nemilosrdno okruženje posve slično beznadnom ozračju pakla. Niti u najvećoj daljini nije postojalo ništa što bi odavalo bilo kakve znakove života, a prve su oaze bile toliko daleko izvan vidokruga da bi svak lutajući putnik omamljen nesnosnom žeđu i napasnom glađu vrlo lako povjerovao kako je čitava Zemlja poprimila upravo takvo stravično obličje pustoši.

Neprirodno i gotovo zloćudno topla jesen koja je već tjednima opsjedala nekoć skladan planinski krajolik, sada se borila s prvim znakovima zime utapajući se u vlažnom i hladnom tlu, zalivenom mahnitim pljuskom nedavno pristiglim nad transilvanijsku pustoš. Na trenutak se činilo da ta iskonska divljina nikad nije niti bila oskvrnuta nedopustivim razdorom stvorenim beskrajnom ljudskom pohlepom, a bića koja su bila prisiljena roditi se u doba kaotičnih promjena bila su već danima obuzeta onim slatkim i toplim osjećajem nade u oporavak koja potiče neprocjenjivi dojam da su sve poteškoće bile tek jedan ružni san kojeg više nikad neće morati podnositi.

Nepravedni život s čijim se poteškoćama nikako nije umio pomiriti opet ga je grubo zgazio i izdao, ne ostavaljujući mu priliku niti da se započne uspinjati ionako dugim i trnovitim putem napretka. Nebrojeni padovi, razočarenja i propasti što ih je ostavio iza sebe u gorkoj prošlosti nikad nisu mogli biti izbrisani i koliko god se trudio nadoknaditi izgubljeno, gubici su uvijek bilo nepovratni, a trud koji bi inače ulagao u samoostvarenje morao je pretvoriti u snagu koja će ga natjerati da ponovno ustane i vrati želju za životom.

Polako i tjeskobno prolazio je listopad 2012. godine i gramzivni je svijet već tada počeo ispaštati zbog svog stoljetnog prkosa izmučenoj prirodi i ljutitoj sudbini koja nije htjela takvo što dopustiti.

Lutajući bezbrižno mlakim večernjim ulicama i uživajući u onoj neopisivoj slobodi koja prati malenog čovjeka kad izvrši sve svoje sitne i beznačajne obveze, Čovjek je u najdubljoj pozadini svoje svijesti imao gorki predosjećaj propasti koji ga je već mjesecima pratio. Razmišljajući satima o nesigurnoj budućnosti svijeta koji se polako pustoši zbog vlastite pohlepe i utapa u besmislenosti koju je sam stvorio, unatoč silnom trudu nije mogao spoznati kakve ga točno nedaće uistinu očekuju, no njegova se stvarnost činila sve nestabilnijom i sve je manje vjerojatno bilo da ga sudbina uskoro neće potpuno izdati.

Zasljepljujući i prodorni plavičasti bljesak koji se malo prije stvorio pred Čovjekovim preneraženim očima iščeznuo je u djeliću sekunde, a njegov je ometeni vid ponovno bio kristalno bistar i čist kao da ta snažna svjetlost nije niti postojala. Ubrzo se našao usred gotovo beskrajne tamne odaje gdje kao da su nastajale sudbine sviju ljudi, a na njenim začuđujuće udaljenim rubovima stajali su kolosalni neuništivi prozori kroz koje je prodirala tek blaga svjetlost onostranog univerzuma.

Nezamisliva svemirska letjelica koja je u svojoj najdubljoj utrobi štitila posljednju nadu ljudskoga roda, dovedovši ga u onostrani svijet, polako je klizila gotovo praznim i nepomičnim prostorom u kojemu nije postojalo vrijeme kakvo poznajemo. U beskrajnoj daljini svjetlucale su blijede žućkaste točkice, okrenute prema posadi Apsolutnog poput budnih očiju božanstva, a u blizini nije počivalo niti jedno opipljivo nebesko tijelo pa se činilo da je njihova ekspedicija dosegnula sam rub svemira.

Premda se osjećao kao da ga je tek nedavno zadesio razorni strujni udar i da je njegov oporavak tek sada počeo, Čovjek se probudio iz duboke nesvjestice tek nakon dva duga dana, ležeći ponovno onako bespomoćno i zbunjeno kao kada se prvi puta zatekao u tuđini neshvatljive letjelice. No ovoga puta nije trebalo proći puno vremena da se njegova spoznaja razbistri i u njemu ponovno razbukta onaj isti gnjev i poriv da se zadnjim sredstvima bori protiv nepravde. U njegovim se mislima više nisu rojile želje za bespovratnim nestankom, smrću i nepostojanjem niti je sumnjao u kojem se svijetu i u kojem obliku sada nalazi njegova svijest.

Iskvareno i nevaljalo carstvo čovječanstva, koje se zarazilo vlastitom neumjerenošću i pohlepom, propalo je polako i mučno poput bolesnoga starca, a visoko iznad nečujnoga beskraja, nebom je kružila tek jedna letjelica, postajući sve teže primjetna i sve manje stvarna. Dok su se njena živa plavičasta svjetla polako gasila, udaljavajući se hitro spiralno putanjom, gasila se i nada ljudi koji su sada bili bespovratno izbrisani i za njih u ovim bezizlaznim vremenima više nije bilo spasa. No, u dalekoj Zemljinoj orbiti plamtila je još jedna ljudska svijest, zarobljena u hladnoj i skučenoj sobi okruženoj strogim i nepopustljivim čuvarima.

Ostavši bez posljednjeg tračka nade koji ga je nekoć vodio kroz sve teže podnošljiv život, slabašni je bjednik ležao na pustome pijesku, čekajući kraj svih svojih muka i konačnu, nepovratnu smrt. Prazno i usijano polje prašine na kojem je njegovo tijelo posrnulo ne bijaše tek sitni dio veličanstvenog ljudskog svijeta, niti se iza njegova ruba naziraše mirisne i bogate oaze gdje su oni najhrabriji uvijek našli svoj spas. Suha i gola pustinja bila je tek ruševina nekoć moćnog imperija čovječanstva, koje je iscrpilo svoj jedini dom i neizmjernom pohlepom predodredilo vlastitu smrt. Nekoć su ondje nicala nepojmljiva čuda ljudske tehnologije, crpeći naizgled beskrajne resurse što su njihovo postojanje činili gotovo savršenim, a čisti i iskonski izvori koji su krijepili milijarde svojih bahatih gospodara, postadoše dijelom jedne prolazne utopije.