Priroda društva

Ljudi danas puno vremena provode u razmišljanju, što je prvi znak da je ljudski rod zašao u slijepu ulicu, izabravši pogrešan put – ili, bolje rečeno, pogrešan DAR. Naime, ako je čovjek doista rođen na sliku Božju, onda njegov najveći božji dar nije sposobnost da MISLI, nego da SLUŠA. Ne u smislu da se bude poslušan, nego posvećen i predan daru slušanja.

Sve do prije nekoliko dana bio sam siguran da u pozadini referendumskog pitanja o ustavnoj definiciji braka stoje vjerska uvjerenja članova građanske inicijative “U ime obitelji”; ali sada je već sasvim jasno da skupljači referendumskog potpisa pravi izvor svojih nadahnuća za ovu akciju nalaze u znanosti.

Proizvodnja, distribucija i konzumiranje sintetičkih lijekova strogo je kontrolirani proces, dok se proizvodnja, distribucija i konzumiranje sintetičkih otrova odvija sasvim slobodno. Filozofi kažu da paradoks daje snažan poticaj na razmišljanje. Treba li veći poticaj od ovog?

Podjela građana oko svih političkih, društvenih, kulturnih i vjerskih pitanja iza kojih postoji jasan stav katoličke Crkve, već godinama se iz samog vrha katoličkog klera pokušava prikazati kao da je riječ o vječitom prijeporu između kršćanske i neke druge Hrvatske, što, naravno, nije točno. O tome najbolje govore i same brojke. S obzirom na izrazitu prevlast kršćanske populacije u zemlji (koja obuhvaća preko 90% ukupnog stanovništva), potpuno je evidentno da se radi o velikom neslaganju unutar same zajednice.

Otvaranje Islamskog centra u Rijeci bio je jedan od centralnih događaja u zemlji prošlog tjedna. Ovim danom Rijeka je bogatija ne samo za jedan vjerski, nego i kulturni dragulj koji će zasigurno doprijeti boljem upoznavanju i razumijevanju islamske duhovne kulture, što predstavlja najbolji put zbližavanja ljudi dviju različitih religijskih tradicija. No, jesmo li doista toliko različiti… ili su sve naše razlike u vjeri samo krive duhovne predodžbe stvorene u našim glavama?

Život na udaru korporativnog kapitalizma sve više postaje neizdrživ. U takvom nesnošljivom okružju jedini način sigurnog preživljavanja je povratak majci prirodi, koja pruža besplatnu hranu i smještaj za sve žive vrste na ovoj predivnoj planeti Zemlji. Tako je, barem u Europi, izgledalo sve do jučer, no stvari se iznenada mijenjaju – Europska komisija upravo donosi uredbu sa nizom zakonskih regulativa koje život u prirodi reguliraju na način da u njoj više ne bi mogao preživjeti ni Tarzan.

Rijetko kojem školskom programu nedostaje toliko jasne odgojno-obrazovne vizije o vlastitom smislu i životnoj ulozi kao što je to slučaj sa programom tjelesne i zdravstvene kulture. Ovaj problem proizlazi iz jednog sasvim pogrešnog metodičkog pristupa koji u prvom redu obraća pažnju na tjelovježbu, a da prije toga ni sam nastavnik nije osvijestio energetsku dinamiku živog organizma, što je apsolutno primarno znanje koje treba prenijeti učenicima – jer tjelesna i zdravstvena kultura prvenstveno je svjesnost o balansu životnih energija.

Prvi hrvatski izbori za Europski parlament protekli su u mirnoj obiteljskoj atmosferi. Na izbore su izašli uglavnom članovi bliže i daljnje rodbine kandidata pa onaj tko je tijekom života održavao dobre odnose sa familijom tome se i najviše isplatilo. No, kako god bilo, svi do jednog su složni – “ne zanimaju ih privilegije nego borba za bolji život hrvatskih građana.” U njihove iskrene namjere ne sumnjam, no – jesu li oni tome dorasli?

Zanimljivo je kako apsolutno svi autentični predstavnici krajnje hrvatske desnice koja na svakom svom političkom skupu predstavlja “većinsku volju Hrvatskog naroda”, baš na svakim parlamentarnim i lokalnim izborima dobiju najmanji postotak glasova. Obzirom da društvene znanosti nisu u stanju objasniti ovaj politički fenomen, nužno ga je sagledati sa stanovišta fizike – fundamentalne prirodne znanosti koja jedina može objasniti ponašanje ljudi u jednom prirodnom matematičkom skupu veličine četiri i pol milijuna raznovrsnih duša.

U pozadini svake nenormalne situacije nalazimo normalno ponašanje ljudi koje (tu i takvu) nenormalnu situaciju upravo i čini nenormalnom. Kad bi u tim nenormalnim prilikama ponašanje ljudi poprimilo suprotan oblik ponašanja – to jest, iz normalnog u nenormalno – svijet bi konačno postao normalan. Gdje je ključ ovog paradoksa?

Religija sa ljudskim likom prepoznaje samo dvije vrijednosti – dobro i loše; po tome promatra i sudi pojave u društvu. Podjela na ateiste i vjernike samo je statistička bilješka u popisu stanovništva, ali nikako i mjera duhovne vrijednosti koju Crkva pretjerano naglašava, poglavito u dane Božića i Uskrsa. Da bi stvari sjele na svoje mjesto, vjeru i ateizam treba svesti na jedan zajednički nazivnik, zvani humanizam, iliti – čovjekoljublje. To je već prava mjera duhovne kvalitete – začin koji blagdanskoj trpezi daje potpuno drugačiji miris.

Normalno ili nenormalno, prirodno ili neprirodno – samo su neki od termina kojima se pobliže opisuju razne pojave u prirodi. Na temelju kojeg kriterija se to određuje? Jesmo li normalni i nenormalni zato što smo objektivno normalni ili nenormalni, ili zato što smo u većini, odnosno u manjini? Ovo je pitanje koje istražujemo u današnjoj kolumni.

Možete li si zamisliti jedan sasvim mogući pastoralni duhovni scenarij po kojem Sveti Otac papa za vrijeme nekog svog budućeg posjeta Hrvatskoj odlazi do nove zgrade HBK, penje se na krov i počinje bacati crjepove na zemlju, u znak protesta protiv raskošne gradnje?

Dvije pojave često znaju biti međusobno ovisne jedna o drugoj, zato je uvijek dobro prije svake odluke konzultirati statistiku. Toga se pravila poglavito treba držati u politici, društvenoj djelatnosti čija priroda posla izaziva sklonost različitim oblicima standardnih devijacija. No, o toj vrsti računa nekom drugom prilikom. Ovoga puta bavimo se samo korelacijom.

“Ako nešto ne možeš jednostavno objasniti, onda to ne poznaješ dovoljno” – rekao bi Albert Einstein. A meni je pak ova stvar toliko dobro poznata da je nisam mogao opisati jednostavnije, nego upravo ovako kako slijedi. Oni koji me žele demantirati morat će to objasniti još jednostavnije.

Papina ostavka uzdrmala je Rimokatoličku crkvu, može li na isti način uzdrmati i kršćanstvo? Ovo je u biti jedino relevantno pitanje sa stanovišta mjesta i uloge Crkve u svijetu, i baš me čudi da ga još nitko nije postavio.

Sintagma “čovjek ispred svoga vremena” jedna je od najčešće korištenih slagalica kojima se služimo kako bismo opisali neku osobu čija svijest nadilazi mentalne i duševne kapacitete većine koja, u pravilu, ponavlja uvijek iste obrasce ponašanja, vjerujući da će ono iz narednog puta donijeti drugačiji rezultat od prethodnog. Kasnije se otkrije da ta osoba nije bila ispred svoga vremena, nego su ostali živjeli u prošlosti.

Ovo je pitanje koje mi se nametnulo prošle srijede za vrijeme praćenja press konferencije udruge Hrabro dijete, održane povodom akcije prikupljanja pomoći za (sada već možemo tako reći) NAŠU malu Noru, dragu djevojčicu čiji nam se osmjeh ovih dana svima uvukao u srce, a mnogima izmamio i pokoju suzu.

Škola nije uvijek najsretnije mjesto kada je u pitanju odgoj i obrazovanje, zato postoje izvanškolski centri i ustanove koji često puta nadomjeste sve manjkavosti klasičnog obrazovnog sustava. Jedno od takvih mjesta otkrio sam tek nedavno; radi se o kulturnoj udruzi Nova Akropola.

Plakati kazališta Gavella “koji uznemiruju vjernike” povučeni su sa ulica Zagreba. Ljude koji spavaju po zagrebačkim ulicama nitko ne pomiče s mjesta – na takve slike vjernici su, valjda, navikli.