Najljepše je doma

Jesen je doba kada nas često sustižu razne prehlade i viroze. Mnoge od njih kraće bi potrajale i manje nas pokosile kada bismo više pažnje obratili na činjenicu da su mnogi od nas često latentno anemični.

Jučer sam držala govor na posljednjem ispraćaju svoje najdraže prijateljice, njezin Odlazak nikad neću prežaliti. I cijeli dan danas razmišljam: Kamo sreće, da je manje u životu bila ozbiljna, da se manje ''ubijala'' od posla, da se više ''igrala''… jer….

Ovih dana promatra me pažljivo moj sin, onako, kako djeca snimaju svoje roditelje. Osjeća i vidi da nisam dobro, nisam ista kao inače, i pita onim svojim pogledom, s malčice izvinutom lijevom obrvom u istom luku podignutom, kako je to znala činiti samo Ona dok bismo spremale neko teško gradivo za ispit. Moja mentalna sestra. Anđeo od dobrote.

''Nije lako biti na pragu pola stoljeća. Nije, al' je zabavno i zanimljivo''- jedan je od životnih zaključaka koji su sinoć 'legli' na stol, poput dobrog vina ili dobrog 'zvanja' u Beli, društvenoj igri koju smo u mladosti tako rado kartali, a sada za nju gotovo da i nemamo VREMENA.

Rujan je mjesec berbi, naprosto nezamisliv bez veselih beračkih dogodovština koje se pamte i prepričavaju u dugim zimskim mjesecima. Blicnula su sjećanja od hladnoće kad se u rano jutro voziš u vinograd kolima, do onih o blatu sa cipela, dlanovima umrljanim slatkim sokom zgnječenih bobica, koji se cijedi niz podlaktice, pa i nemilih susreta sa pčelom, osom i drugim insektima koji dolete na svoju vlastitu gozbu.

Dok smo mi, da bismo saznali novosti iz biologije i drugih prirodnih nauka, željno čekali izlazak mjesečnika Galaksija, danas omiljeni National Geografic piše kako su preteče DNA najvjerojatnije na Zemlju pale iz Svemira.Nije to ništa novo, ovu ideju još prije 20 godina izrekao je jedan slavni striček, astronom Carl Sagan, već tada uvjeren kako su neke od osnovnih građevnih životnih jedinica nastale u kometima i asteroidima koji su ih, pretpostavlja, raznosili po kozmosu.

Što bismo mi žene bez ogledala, pitam se promatrajući dužinu čipkaste haljinice, s ''trifertalja'' rukavima, u koju sam se zaljubila već nakon prvog pogleda u vlastiti odraz poslan mi od zrcalnog stakla koje je mudro odšutilo odgovor na neizrečeno vječno žensko pitanje poput: Tko je najljepši na svijetu.

Živim u Zagrebu, gradu u kojem sam oduvijek htjela živjeti, ali nikad, ali baš nikad nisam zatajila svoje Mikeško porijeklo, niti sam ikad izjavila, osim u šali, da sam Zagrepčanka.

Pjesma Atomskog skloništa Treba imat dušu često je svirala kao posljednja stvar na repertoaru virovitičkog DJ-a i svima nama koji smo ostali 'pomesti' dvoranu značila početak kraja disko večeri u popularnom Omladincu.

Ima tu doživljaja koji griju dušu i nakon 30 godina, kad izrone iz oblaka zaborava, kad se najmanje nadaš, i tjeraju rumenilo u obraze, tuku u grudima kao mladi konj po cesti.

Anka Dorić, dr. med. spec. transf. med., predstojnica Odjela za transfuzijsku medicinu , u Imunološkom zavodu, stručna suradnica savjetovališta Poliklinike Virogena Plus, stručna suradnica ECCA-e, Europske udruge za rak vrata maternice i predsjednica Nacionalne udruge za planiranje obitelji, spolno i reproduktivno zdravlje i prava “Plan A”. Rođena je Virovitičanka, a od 1982. godine živi i radi u Zagrebu.