Malo soli

Naš radni narod čine promašeni slučajevi iz strukovne škole te oni koji su završili beskorisne gimnazije. Kao da smo svi mi tijekom godina školovanja sjedili u "magarećoj klupi". Zato nam se prikladno može poručiti "Crkni magarče dok trava naraste" ili neka od verzija te izreke. Bar tako glase vijesti s poslovnog područja.

On je učio, izbjegavao loše društvo, upisao fakultet i opet učio, diplomirao, pronašao dobar posao, nije trošio na provod, zarađivao je za obitelj, bla-bla... i osjećao je ushićenje što će svojim trudom uskoro moći birati najbolji starački dom u kojem će mu redovno mijenjati pelene.

Otvorim oči, uključim prokleti TV, a tamo se Turci šepure u blistavim odorama, oni isti Turci čija su blatna dvorišta smrdjela od ljudske krvi, čije su ruke umjesto cigala slagale ljudske lubanje gradeći kulu, i koji su bili vješti nabiti drveni kolac kroz čovjeka tako da ostane živ još nekoliko dana u bolnoj agoniji.

Pepe je glupi provokator. On se prikrada jačem od sebe i udara ga po leđima. Veliki dečko se okreće i premlati ga do krvi, tako da Pepe odjuri u grmlje i pati sam dok mu rane zacijele. S druge strane, Bobo je miran tip. On skuplja plodove i gleda svoja posla. Nije peder, samo je pametan. Prilazi mu veliki dečko, frustriran zbog gubitka plijena i premlati jadnog Bobu, isto do krvi.

"Sit gladnome ne vjeruje", "kako masakrirati obitelj kad ti je dosadno" ili zašto bih radije bio prljavi savski galeb na smetlištu Jakuševec. Primjeri prve značajke čovječnosti su političar i član korporacijskog odbora. I to ne zbog kravate. Ili možda baš zbog kravate... Ali pasivna agresija je karakteristična svima nama, da se ne zavaravamo bombastičnim uvodima.

Jednom mi se frend, dobar čovjek, požalio da ništa nije povalio već pola godine, jadan. U to je vrijeme imao manje posla, manje love, i uvijek te, ne baš privlačne, crte lica. Ne znajući da je baš on vlasnik jednog od najmoćnijih spolovila viđenih kod bijelaca, i ne znajući da je dobar čovjek, žene koje bi ga pogledale kroz dim noćnog kluba zaobilazile bi kontakt očima s nekim tko im nije seksi. A onda su ga neke žene upoznale i odjednom je počeo povremeno kopulirati s dvije kategorije - manje sa ženama koje su čule za njegov alat i više s onima koje su ga upoznale kao dobrog čovjeka.

Danas mi je rođendan. I ne samo moj, čestitam i nekim pravim prijateljima. Od ponoći su krenule želje mojih bližnjih. SMS, email, pa ujutro i telefonski pozivi, tuzemni i inozemni, na fiksnu i na mobilnu liniju. Sve najbolje želje. A što se stvarno dogodilo?

Prije nego im uputite par uvreda da im ogadite život, dobro je znati... Ljudi koji vam "piju krv", koji vas ne slušaju, samo pričaju svoje probleme, pogrešno tumače vaše riječi, uzimaju i ne vraćaju, upadaju u vaše vrijeme, nameću vam svoja pravila... to su ljudi koji su sebi na prvome mjestu. Vi ste drugi, ili peti, šesti, ali svakako niste prioritet. Nije li, onda, logično da se prioriteti trebaju okrenuti?

"Dobro, kako si ti?", odgovaram ravnodušno. Koji bi bio najbolji odgovor na to ofucano pitanje? Ima dana kada se nešto iz grudi otima vrištati "Loše mi je, pomogni!", a naiđe i dan kada bih rado odgovorio "Super!", ali ne smijem. Ne znam s kime pričam. Dobrim ljudima oba odgovora imaju smisla za nastavak dijaloga. Međutim, ako se požališ, oni manje dobri vole čuti da ti je loše, jer je tada nekome gore nego njima, a oni sretniji sebičnjaci ne vole plačibabe. Ako kažeš da ti je super, poždere ih zavist, i opet ne valjaš, dok sretniji sebičnjaci nastave razgovor vrlo površno. Volio bih znati kako ti misliš da je najbolje odgovoriti.

Žene, ovaj praznik je već 100 godina na glasu, dobile ste sve što želite, i više od toga, jel' stvarno želite nešto više? Želite li da vam penis zamotamo u svilu s mašnom u boji koju moramo pogađati?! Ili ste zabrinute što je još po nekim kutovima Zapadne civilizacije ostala poneka neuka žena koja dopušta maltretiranje? Brine li vas kamenovanje žena kod muslimana? Idite, onda, tamo i riješite stvar, kad ste tako prpošne! Zašto puštate da mi to riješimo nuklearnim raketama?

Tadić se ispričao za Ovčaru, Josipović za Paulin Dvor. Kao kad u šahu žrtvujete lovca, ali ne i kraljicu. Igra traje i ima nade. Prije neki dan Angela Merkel se ispričala rodbini desetak žrtava neo-nacističkog terora koji su počinili njeni sugrađani. Barack Obama se javno ispričao što su njegovi vojnici spaljivali Kur'an u Afganistanu. Neki "sveci posljednjih dana", mormoni, krstili su poznatu žrtvu Holokausta, Anu Frank, posthumno, a onda su se njihovi svećenici ispričali za kršenje dogme o krštenju - kaznit će počinitelje disciplnskim mjerama! Sportska zvijezda u usponu, golf igrač Keegan Bradley, ispričao se za psovanje u javnosti. Da bar Goran Ivanišević padne u nekakvu krizu, čuli bismo i njegove isprike što je psovkama nakon Wimbledona bio "uzor" našoj djeci.

Mislite kako demokracija funkcionira tako što narod mari za goruće probleme? Najnovije je istraživanje pokazalo da je za djelotvornu demokraciju potrebna većina koja nema pojma o životu i koja slijepo slijedi nekog vođu s osobinama nekakvoga alfa-mužjaka. I to je kraj naših snova o demokraciji...

Kada čujete da su se neke tračare našle na kavi vi već strahujete da su pričale o vama. Ma, kakva kava?! Samo neka su dvije vama poznate osobe stale šaptati nešto, samo jedan pogled prema vama i već vam je zakuhalo u utrobi. Sada će o vašemu "prljavom vešu" ljudi znati više nego što sami znate. Ali vas odjednom preplavljuje jedan novi osjećaj koji teško priznajete. Je li to nelagoda zbog sramote ili olakšanje što konačno više ne morate skrivati stvari? U svakom slučaju ovo imajte na umu - čak i oni koji vas ogovaraju prolaze kroz slično pročišćenje.

Kada je bivša premijerka naše šupačke države nakon poraza na izborima "kroz zube" izjavila: "Bit ćemo žestoka opozicija!" i kada je pobrala urlikanje grla iz svojeg političkog kulta, već sam dobro znao da ovdje nemamo vrijednost

"Ne želim biti najbogatiji čovjek na groblju". Ali, jesi, prijatelju. Trenutno si najbogatiji čovjek kojega smo pospremili "dva metra pod zemlju". Smrt ne pita što ti želiš. Ona dolazi po svoje. Život je ono što se računa.

Dok se naš svijet ruši kad smo dobili otkaz i dok rastu kamate na kredit, vanjski svijet se stvarno ruši zbog novih potresa zemlje (kaže "New Scientist" od 01.10.2011.). Ako ovo pažljivo pročitate, stvari idu otprilike tako kako ih pojednostavljujem za vas.

Zakoni za nebeska tijela se mijenjaju, pa je bolje i nama razmotriti kamo ići s državom. Država nije planet, ali kapital je lova, i tu opet dolazi do izražaja naša kreativnost da muljamo. Davne 1967. godine SAD i SSSR su potpisale nekakav sporazum o svemiru u kojemu se veli da ni jedna nacija ne može posjedovati dio Mjeseca ili asteroida.

Premijerka razgovara s Chuck Norrisom na engleskom jeziku. Chuck Norris je sve razumio (!). Ljudi pričaju taj vic misleći da je ta politička figura toliko nepismena da jedva slovka engleski jezik. Čitao sam o običaju da se u nekim islamskim zemljama ljudi kažnjavaju za to što znaju čitati, i da neki dedek u srednjovjekovnoj haljini s titulom duhovnog oca, ovdje na pragu Europe, ima euforični doček uzbudljiviji nego svi glazbeni umjetnici zajedno, a nitko ni ne pamti kad je neki znanstvenik tako dočekan - molim vas, tko je ostavio umobolnicu otključanu?

Legendarne letjelice Space Shuttle više nikada neće letjeti, ali nam ostavljaju dobru lekciju. Nagradno pitanje za jedan milijun nečega - što radiš kada treba postići najbolji rezultat, a nemaš više snage? Razmisli prije nego pročitaš ovo poznato blebetanje u članku, možda imaš bolji odgovor, jer ja ga nemam. Život zahtijeva vještine i borbu, ali rezultati su tek na kraju. A ja se još borim. U svakom slučaju treba razmisliti. Pogledajmo kako bajka o tursko-mongolskom vođi i izvještaj iz NASA administracije rade za nas.

Tinejdžeri su kao mladi majmuni, pa smo se i mi toga dana trebali cerekati na račun profesora, jer bio je školski dan i nitko nije nedostajao osim jedne djevojke. Ali zbog vrlo ozbiljnog ukora, tu na nastavi na gradskome groblju, svi smo šutjeli.