Čak 74 posto građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru
Premijer Plenković najnegativniji političar
Beljak: Postojeći politički sustav je potrošen- HSS će ponuditi nužne reforme
Europljani ove godine putovali iznad očekivanja, a 2018. planiraju i više
HGK podržava povećanje kvota za strane radnike
Istraga protiv Franje Lucića postala pravomoćna
Edo Maajka treći headliner Antivalentinova 3 u veljači u Domu sportova

Anka Dorić - Strastveno volim transfuzijsku i molekularnu medicinu

Intervju   |   Mima Lubković/Zdrave vijesti   |   09.01.2015.   | 1833 pogleda
Anka Dorić  - Strastveno volim transfuzijsku  i molekularnu medicinu

Anka Dorić, višegodišnja suradnica Zdravih vijesti, među onima je koji svoj posao žive i rade kao životni poziv. Posljednjih pet godina predstojnica je Odjela za transfuzijsku medicinu Imunološkog zavoda u Zagrebu. Rodom je Virovitičanka, koja s manjim prekidima živi i radi u Zagrebu, još od početka 80-tih. Popis aktivnosti koje obavlja izvan radnog vremena najbolje govori o tome koliko doista voli svoj poziv. Članica je više strukovnih društava Hrvatskog liječničkog zbora, stručna suradnica Europske udruge za rak vrata maternice (ECCA) i predsjednica Udruge za planiranje obitelji, spolno i reproduktivno zdravlje i prava „Plan A“. Dugogodišnja je stručna suradnica Savjetovališta za serološku i molekularnu dijagnostiku krvlju i spolno prenosivih bolesti Poliklinike VirogenaPlus Zagreb. Ime dr. Anke Dorić već je više od dva desetljeća poznato čitateljima ženskih tjednika, zdravstvenih mjesečnika i specijaliziranih stručnih časopisa.

Sudjelovala je u izradi stručnog dijela scenarija prvog hrvatskog dokumentarnog igranog filma za mladež o spolno prenosivim bolestima „Jutro poslije" u produkciji Fade in (Fantastično Dobra Institucija). Film, kao i knjiga „One misle da smo male'', koju je napisala sa spisateljicom Julijanom Matanović, na zabavan i popularan način nastoji osvijestiti mladež, i educirati one malo starije o mogućim rizicima i posljedicama riskantnog i neosviještenog spolnog ponašanja.

Uz 13-godišnjeg sina Marka, velika su joj ljubav osim njene struke i molekularna biologija, imunologija, infektologija, još i novinarstvo, pedagogija, psihologija, književnost i glazba.

 Transfuziologija i/ili veneroglogija? Kad biste morali birati, što biste stavili na prvo mjesto?

Molekularnu medicinu s imunologijom! Šalim se, naravno da sam

u duši „nepopravljivi“ transfuziolog, ali me oduvijek intrigirala infektologija, osobito virusne infekcije i bolesti. Veliko životno i stručno osvježenje bio mi je susret sa– transakcijskom  analizom. Ova metoda psihoterapije pokazala mi se osobito pogodnom u savjetovališnom radu s kronično inficiranim i oboljelim osobama od nekih krvlju i spolno prenosivih bolesti, u razvijanju holističkog pristupa savjetovališnom radu s njima.

Još od osnovne škole volim književnost i novinarstvo, osobito ono stručno – zdravstveno. Pišem poeziju, za svoju dušu, volim glazbu, koncerte, izložbe, putovanja.

 Odakle interes za venerologiju?

Dogodilo se slučajno, kada sam dobila ponudu za posao u Zagrebu, par godina nakon završene specijalizacije. Mladenaštvo i prvih nekoliko godina staža provela sam u Virovitici, gdje sam radila u Stanici za hitnu medicinsku pomoć i u Općoj bolnici, a neko vrijeme i kao liječnik na selu. U Zagrebu sam dobila priliku voditi Savjetovalište za krvlju i spolno prenosive bolesti, u okviru laboratorija za serološku i molekularnu dijagnostiku poliklinike Virogena Plus. Tamo sam „ispekla“ dobar dio zanata, nakon specijalizacije, a potom mi se ukazala prilika raditi u struci kao voditelj Odsjeka za plazmaferezu dobrovoljnih davatelja hiperimune plazme u IMZ-u, gdje zadnjih nekoliko godina vodim Odjel za transfuzijsku medicinu.

 Vaše ime čest je potpis u tiskanim medijima, u stručnim časopisima, često vas slušamo u radijskim i TV emisijama, napisali ste knjigu „One misle da smo male“ s književnicom Julijanom Matanović. Očito je da volite pisanje.

 Istina. Od prvog razreda osnovne škole pisala sam pjesme, bila član literarne, recitatorske, a u srednjoj školi i glumačke avangardne družine „Keprure“. Uz to, još od osmog razreda osnovne počela sam suradnju u tjedniku ''Virovitički list'' I.C. Virovitica, i neko voditelj omladinske emisije ''Vrijeme mladih''. Pisala sam za nekoliko omladinskih i školskih časopisa, tjednika, mjesečnika, a uz to odlazila na natjecanja iz biologije i povijesti na kojima sam postizala izvrsne rezultate. Tijekom studija radila sam kao spiker-novinar i glazbeni urednik na radiju Velika Gorica, te sam fanovima RVG-a 90-tih, ostala u lijepom sjećanju po emisiji domaće glazbe „Najljepše je doma“.

 Što vas je potaklo da zajedno sa spisateljicom Julijanom Matanović napišete knjigu „One misle da smo male“ ?

 Željela sam pojednostavljeno približiti mladim ljudima HPV, genitalnu virozu i danas najučestaliju spolno prenosivu infeckiju u svijetu, koja može uzrokovati vrlo ozbiljne posljedice po zdravlje, pa čak i smrt, osobito u određenog broja žena generativne dobi. Ako se promjene na vratu maternice koje uzrokuju ti virusi na vrijeme ne otkriju i liječe, može uzrokovati onkološku bolest - rak vrata maternice. Smatrala sam da bih edukativan roman za mlade, u suradnji s jednom od popularnih i rado čitanih domaćih književnica bio vrlo koristan za širenje informacija o toj bolesti. Kontaktirala sam Julijanu Matanović i predložila joj da osmislimo književno-dokumentarnu priču/roman na tu temu, a kao dodatak romanu napisala sam u formi pitanja i odgovora stručno-medicinski dio o svemu što je nama liječnicima, a i znanstvenicima diljem svijeta, do sada poznato o HPV-u i njime uzrokovanim genitalnim infekcijama i bolestima.

Pitanja o toj temi i dan-danas uobičajeno mi stižu telefonom i mailom na adresu savjetovališta poliklinike Virogena, ali i u inbox mog Facebook profila.

Posebna je svrha knjige bila osvijestiti i potrebu prestanka stigmatizacije spolno prenosivih bolesti općenito i učiniti dostupnima istinite i valjane informacije bolesti širokoj javnosti, posebno mladima, na pedagoški, psihološki i znanstveno-medicinski primjeren način, prilagođen dobi.

 Mislite li da mladi shvaćaju poruku ove knjige?

Dosadašnji „život“ ove knjige, kao i pet izdanja, pokazao je da su je mladi prihvatili i zavoljeli, i da je čitaju i djevojčice, djevojke, žene, mladići, muškarci. Dokaz za to je da vole i odglumiti neke dijelove u okviru rada u svojim kazališnim grupama, te se i dogodilo da su nas par puta u različitim gradovima Hrvatske iznenadili na promocijama i gostovanjima po školama. Oni prihvaćaju poruke koje smo knjigom odaslale, i često pitaju po promocijama „Hoće li biti nastavka?“

 Kojoj dobnoj skupini se obraća ova knjiga?

 Kad sam dobila ideju za pisanje, ciljna populacija bile su djevojke koje još nisu stupile, ali već razmišljaju, o stupanju u spolne odnose (oko 17-e godine) te su zbog svoje mladosti pa i fiziološke nezrelosti, u višem riziku od stjecanja perzistirajućih i višestrukih HPV infekcija. Naime rizik da se žena inficira s HPV infekcijom raste za visokih 15 posto sa svakim novim spolnim partnerom. Međutim, ciljna su populacija i njihove majke, starije sestre, prijateljice, iako knjiga nije samo za žene, već i muškarce, mladiće i očeve, budući da je ova spolno prenosiva virusna infekcija moguća u oba spola, u raznim životnim dobima, te osim raka vrata maternice, može uzrokovati genitalne kondilome (spolne bradavice) i bolesti i karcinome drugih lokalizacija ( karcinom usne šupljine, nosa, sinusa, ždrijela, analnog kanala, respiratornu papilomatozu i druge.

 Za knjigu „One misle da smo male“ dobili ste nagradu ''Kiklop''. Koliko vam je važna ta nagrada, a i ostale koje ste dobili za ovu knjigu?

 Ideju da pišem knjigu dobila sam nakon jedne vrlo naporne i teške večeri u siječnju prije 6 - 7 godina. Imala sam potrebu pružiti ruku razumijevanja i znanja, u obliku knjige koju će svaka žena, djevojčica, moći staviti pod jastuk, u torbu, u ladicu i uvijek je imati pri ruci… koju će moći u miru pročitati pa i ponoviti neku od onih zadnjih četrdesetak stručnih stranica, osobito bude li joj trebalo. Ni u „peti“ mi nije bila pomisao o nagradama. No stigle su nam čak četiri. Dvije domaće i dvije međunarodne, od kojih mi je svaka draga, a osobito– ona stručna – Biser mudrosti – . Danas, pet godina od pisanja te knjige, i nagrade i priznanja dakako da mi znače puno, ali najveće priznanje i radost su žene i muškarci, mladi i stari - ljudi koje sam upoznala, koji su prepoznali što su knjigom dobili i za to su zahvalili svojim prihvaćanjem knjige.

 Koje otkriće u medicini smatrate najznačajnijim?

Teško je izdvojiti jedno, gotovo nemoguće. Ima ih najmanje desetak najvažnijih, a i bit ću možda malo neobjektivna, ipak sam ja liječnica... Svakako tu ubrajam otkriće važnosti higijene, tj. dezinfekcije, čemu je prethodio pronalazak mikroskopa i spoznaja da zarazne bolesti uzrokuju mikroorganizmi.

Ignaz Phillip Semmelweiss, upalio je veliko svjetlo kad je objelodanio vitalnu važnost higijene, tj. pranja i dezinfekcije ruku, površina, pribora i instrumenata, i time prepolovio smrtnost i rodilja nakon poroda i bolesnika nakon operacija.

Potom otkriće postojanja imunološkog sustava i načina na koje djeluje, otkriće pasivnog i aktivnog imuniteta i nekih životno važnih cjepiva.

Otkriće antibiotika kojima su R. Koch i Selman Abraham Waksman spasili milijune ljudi od sigurne smrti, pa i mene, kad sam kao beba imala pertusis.

Otkriće krvnih grupa Karla Landsteinera koje je unaprijedilo terapiju liječenjem pripravcima i lijekovima iz ljudske krvi i plazme, kao i što je otvorilo eru transplantacijske i regenerativne medicine. Naime, razvoj medicine na polju terapije matičnim stanicama izrastao je iz istraživanja kanadskih znanstvenika Ernesta A. McCullocha i Jamesa E. Tilla, da se matične krvne pluripotentne stanice koštane srži mogu samoobnavljati, diferencirati i proliferirati i klonirati, što je spoznajni stup moderne medicine koji zadire u sve njene specijalističke grane koja će zajedno s tehnološkim inovacijama digitalne industrijske revolucije unaprijediti mogućnosti liječenja do neslućenih granica.

Ima ih još: otkriće PCR-a za koje su Kary Mullis i Michael Smith također dobili Nobelovu, bez kojeg mi je nezamisliva današnja dijagnostika, kako u molekularnoj i transfuzijskoj medicini, u dijagnostici i liječenju onkoloških, nasljednih metaboličkih, autoimunih bolesti, i u forenzici. Potom otkriće tzv. pametnih lijekova za individualiziranu terapiju – raznih monoklonalnih antitijela poput herceptina (za liječenje raka dojke i dr tumora) , definitivno je visoko na vrhu moje top liste najvažnijih otkrića za medicinu. Otkriće da onkogeni HPV virusi uzrokuju spolnu bolest – koja se nakon desetljeća uspavane forme može preobraziti u karcinom vrata maternice i druge genitalne karcinome, dakle onkološku bolest, na sličan način kako se kronična hepatitic B i C virusna infekcija preobrazi u karcinom jetre, također mi je vrlo značajno.

Ima i zapostavljenih stvari, gotovo promašaja, a takvim smatram omalovažavanje i neliječenje problema slabokrvnosti, osobito žena, mladih djevojaka i djece u pubertetu i adolescenciji! Previše sam u ovih dvadesetak godina vidjela loših krvnih slika u anemičnih trudnica koje su izgubile trudnoću u prvih šest mjeseci, a da se tek kasnije vidjelo koliko su slabokrvne u nju kročile.

Koje otkriće u medicini i/ili znanosti u 2014. godini smatrate najvažnijim?

Najzanimljivije mi je otkriće moždanih stanica odgovornih za naš unutarnji GPS, tj. snalaženje u prostoru, koje ukazuju gdje smo i kako ćemo stići nekamo i kako sačuvati to pamćenje za drugi put. Vjerujem da bi moglo biti od koristi za bolje razumijevanje teških simptoma u oboljelih od Alzheimerove bolesti i iznalaženju boljih lijekova za njeno liječenje.

Naime, pitanja o tom kako naš mozak stvara mapu prostora koji nas okružuje i na koji način pronalazimo puteve kroz našu svakodnevnu, ali i nepoznatu okolinu stoljećima su golicala maštu i umove znanstvenika, pa i filozofa. Stoga me ne čudi da je upravo otkriće ljudskog sustava za navigaciju upravo ove godine u žestokoj konkurenciji pomelo sve ostale kandidate za Nobelovu nagradu za medicinu.

Međutim, ipak najvažnijim u protekloj godini smatram napore liječnika i znanstvenika na izumu lijeka i cjepiva protiv virusa Ebole, budući da se radi o vrlo ozbiljnoj zarazi, koja je, kako smo se na žalost uvjerili proteklih mjeseci, nevjerojatnom brzinom i okrutnošću poharala tisuće nedužnih ljudskih života u Africi, a ostatku svijeta pokazala koliko se hitro i podmuklo može u tren oka proširiti i na druge kontinente. Iskreno se nadam da će cjepivo i lijek biti što skorije dostupni svima kojima su potrebni.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Intervju



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: